Priča o skrivanju Ratka Mladića je priča o tome kako je Republika Srbija skrivala nalogodavca i počinitelja najgorih zločina, uključujući genocid pokušavajući u suštini da na taj način zaštiti ne samo lično Mladića nego i narative koje je trebalo stvoriti o ratovima devedesetih.
Također, iz današnje perspektive priča o hapšenju Mladića se više čini kao iskorištavanje “skupog” tokena u pokušaju da se Srbija prikaže kao država koja istinski želi postati članica Evropske unije nego zaista namjera društva da se suoči sa svojom prošlosti i doživi katarzu.
Međunarodni sud u Hagu je 1996. godine raspisao potjernicu za Ratko Mladićem. Tadašnji režim Slobodana Miloševića nije uopće imao namjeru da Mladića isporuči i ratni zločinac je u Beogradu i Srbiji živio životom slobodnog čovjeka. Mladić je imao osiguranje koje su činili pripadnici Jugoslovenske vojske i koji su čuvali njegov apartman u ulici Blagoja Parovića na Banovom brdu u Beogradu.
Milorad Dodik, sada lider najveće stranke u RS-u je te 1996. godine u intervjuu poručio da Radovan Karadžić i Ratko Mladić moraju u Hag. Sada su njegovi stavovi znatno drugačiji.
Nakon pada Slobodana Miloševića, Mladić je do juna 2001. godine živio na Banovom brdu, a zatim je godinu dana proveo u raznim vojnim objektima širom Srbije, od baraka na Topčideru do vojnog postrojenja na Stragarima.
Srbija je u aprilu 2002. godine potpisala sporazum o saradnji s Haškim tribunalom, a nakon toga Mladić se skrivao u stanovima koje je za njega iznajmljivala njegova mreža jataka. Tanjug je naveo da se do 2006. godine uglavnom “skrivao” na Novom Beogradu, u stanovima na adresama Jurija Gagarina 118 i 183, Treći bulevar 48 i Vladimira Popovića 24, zatim na Bežanijskoj kosi u Ulici Peđe Milosavljevića 24, te na Banjici na adresi Crnotravska 1g.
Do hapšenja 2011. godine Mladić je većinu vremena proveo u selu Lazarevo kod Zrenjanina, a imao je i ličnu kartu izdatu na ime Milorad Komadić.
Iz ovih činjenica o periodu kada je Mladić bio jedna od najtraženijih osoba na svijetu jasno je da se i nakon pada Slobodana Miloševića morao nalaziti pod određenom zaštitom barem dijelova sigurnosno-obavještajnog sistema Republike Srbije. Dakle, Srbiji je od zvaničnog preuzimanja obaveze da sarađuje s Haškim tribunalom do hapšenja Mladića trebalo čak devet godina, a ratni zločinac se nalazio kod rođaka.
Ipak, uprkos ovim činjenicama, jasno je da je za hapšenje Mladića u Srbiji trebala određena doza političke hrabrosti koju je u tom trenutku pokazao predsjednik Boris Tadić.
“U ime Republike Srbije obaveštavam vas da je danas tokom jutarnjih sati uhapšen Ratko Mladić u akciji koju su izvele koordinisano Bezbednosno informativna agencija i Služba za otkrivanje ratnih zločina. Ovim još jednom jeste potvrđeno da je Republika Srbija u svom punom kapacitetu dovršavala saradnju sa Haškim tribunalom tragajući za optuženima i zatvarajući tu tešku stranicu naše zajedničke istorije. Ratko Mladić će biti izručen Haškom tribunalu, sudu Ujedinjenih nacija, sa kojim Srbija sarađuje. Doći će do nastavka istrage vezano za to ko je pomagao skrivanju Ratka Mladića i da li je bilo takvih struktura i u samoj državi. Svi koji to jesu činili biće procesuirani i predati istražnim organima”, kazao je između ostalog Tadić nakon hapšenja.
Tadić je tada poslao i upozorenje da će svako ko hapšenje Mladića pokuša iskoristiti za stvaranje nestabilnosti u Srbiji biti sudski i istražno gonjen.
Pod vlašću Tadića u Skupštini Srbije usvojena je rezolucija o Srebrenici u kojoj je Srbija priznala zločin u skladu s odlukama Haškog tribunala, čime je u suštini priznala i počinjeni genocid.
Može se povesti rasprava o tome da li je Tadić bio iskren i da li su ovi potezi bili povučeni iz oportunizma, ali je činjenica da su ti potezi urađeni i da je teško zamisliti da sadašnja vlast Srbije uradi nešto što bi bilo slično. u sferu socioloških i političkih nauka spada rasprava da li bi se možda srpsko društvo uspješnije suočilo s prošlošću da su na vlasti ostale snage koje su barem narativno priznavale zločine. Dolazak preobučenih radikala u vidu Srpske napredne stranke pod rukovodstvom Aleksandra Vučića je ugasio nadu u takav razvoj.
Trenutna vlast u Srbiji što kroz nastupe političara, što kroz medije koji se nalaze pod njenom kontrolom glorifikuje ulogu ratnog zločinca Mladića i mitologiziraju ga kao žrtvu koja je “ubijena u Hagu”. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je optužio Evropu da nije civilizovana jer Rezidualni mehanizam u Hagu nije zbog zdravstvenog stanja pustio ratnog zločinca osuđenog na doživotni zatvor ranije na slobodu. Ministar pravde Nenad Vujić je najavio da će Mladić biti sahranjen uz najviše vojne počasti, ali je kasnije Vučić negirao ovo. Tumačenje je da će zbog međunarodnog pritiska Vučić pokušati izbjeći državnu sahranu za Mladića.
Činjenica je da su od trenutka kada je raspisana potjernica za Mladićem pa do njegove smrti, politički lideri Srbije samo u kratkom periodu bili spremni da se barem narativno odreknu Mladića i naslijeđa zločina. Savremena Srbija ne samo da se ne odriče ratnih zločinaca nego ih objeručke prihvata i uklapa u svoju savremenu mitologiju.
