Kroz trideset godina, koliko visoki predstavnici u BiH vrše ulogu “velikog brata”, njihove odluke su i pogađale i odgovarale političkim strankama i političarima iz svih etničkih grupa. Nekima manje, nekima više, a sve u zavisnosti od geopolitičkog momenta i tema. U prvoj deceniji nakon završetka rata visoki predstavnici su bili mnogo aktivniji u nametanju odluka koje su se odnosile na uspostavljanje sistema i smjene političara. U takvim okolnostima najviše nezadovoljstva su imali politički predstavnici Srba i Hrvata.
Kadrovi SDS-a su smjenjivani, ugušen je pokušaj stvaranja hrvatske samouprave, nametnuta je odluka o zabrani raspolaganja državnom imovinom i još mnogo toga, uz formiranje državnih institucija. Poslije toga, sa dolaskom Miroslava Lajčaka za visokog predstavnika uslijedila je amortizacija u kontekstu jačanja države. Tako je njegov pokušaj da se obračuna s onima koji blokiraju rad Vijeća ministara, a to su bili politički predstavnici entiteta Republika Srpska, zaustavljen i visoki predstavnik je doslovno natjeran da svoju prvobitno nametnutu odluku promijeni kroz tzv. autentično tumačenje, kojim je uveden sistem nacionalnog balansa za donošenje bilo kakve odluke u Kolegiju Vijeća ministara.
Predsjednik SNSD-a i u tom trenutku (2008.) premijer RS-a Milorad Dodik je shvatio da s međunarodnom zajednicom može funkcionisati po principu ucjene i dizanja tenzija. Tako se odlučio za prijetnje napuštanjem državnih institucija, tražio izbacivanje stranih sudija i tužilaca.
Naime, 2011. godine Narodna skupština RS-a je usvojila inicijativu da se održi referendum o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Dodiku su tada smetali strane sudije i tužitelji. Kriza do koje je došlo tada “riješena” je tako što visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i bezbjednost Catherine Ashton došla na koljena Dodiku u Banju Luku i napravila dogovor kojim je odlučeno da strane sudije i tužitelji napuste Sud Bosne i Hercegovine.
To je bio modus operandi koji je Dodik vješto primjenjivao skoro dvije decenije. Ulazio je u otvorene obračune s međunarodnom zajednicom, prije svega s OHR-om, a oni su mu s vremena na vrijeme popuštali.
Dolaskom Christiana Schmidta za visokog predstavnika 2021. godine desila se još jedna prekretnica, jer je došao diplomata koji je u početku svog djelovanja pokazao da će biti mnogo aktivniji u političkom smislu od svog prethodnika Valentina Inzka. Schmidt je kao prvi cilj postavio Izborni zakon i mijenjao ga nekoliko puta pa i u izbornoj noći, i to dobrim dijelom pod snažnim utjecajem i pritiskom zvaničnog Zagreba, što je u tom trenutku odgovaralo HDZ-u u BiH.
Bošnjaci i međunarodna zajednica
Svih tih godina politički predstavnici stranaka, koji se dominantno obraćaju bošnjačkom političkom tijelu prema OHR-u su manje-više pristupali snishodljivo, nekada i uplašeno i veoma često iz pozicije žrtve i onoga ko je politički ugnjetavan. Takvi političari su jako često tražili međunarodnu pomoć i intervenciju. I u tome ne bi bilo mnogo toga spornog, da su ti isti političari imali plan B ili C.
To pitanje se i sada nameće. Šta je strategija onih stranaka koje se nazivaju probosanske i kako će se postaviti prema trenutnoj poziciji uloge visokog predstavnika i sve izvjesnijeg zahtjeva da se OHR izmjesti iz BiH, što je put ka gašenju te institucije. Ma koliko bošnjački politički predstavnici ponavljali kako nisu ispunjeni uslovi za gašenje OHR-a i kako je ta institucija i dalje neophodna, postavlja se pitanje – šta je garancija da se sutra nećemo probuditi i da neko saopći kako OHR više ne stoluje u BiH već u, naprimjer, Ženevi. Isto kao što je osvanula vijest da Schmidt podnosi ostavku, direktno pod američkim pritiskom.
Izmještanje OHR-a iz BiH je već odavno otvoreni zahtjev HDZ-a, SNSD-a i Rusije, a posljednjih godina, ma koliko paradoksalno zvučalo Rusija i Amerika u BiH pronalaze kompromis. Dodik je najbolji primjer za to. Koliko su probosanske stranke uopšte spremne za politiku i izazove koji evidentno dolaze, a u kojoj više neće biti moguć poziv OHR-u da interveniše, je pitanje na koje tek treba dati odgovor.
Zašto je SNSD-u i HDZ-u važno da se OHR izmjesti iz BiH?
Dok bošnjački politički predstavnici još ne pokazuju da su spremni graditi strategiju za naredni period i usmjereni su na međusobne obračune, SNSD i HDZ jasno traže izmještanje OHR-a.
A izmještanje OHR-a traže jer vjeruju da će, poučeni dosadašnjim iskustvom, uz manji ili minimalan manji međunarodni nadzor sebi otvoriti veći prostor za unutrašnje pregovore. To znači manje Bonskih ovlasti, lakše otvaranje pitanja državne imovine, izbornih reformi, jačanje nadležnosti entiteta i funkcionisanje države po principu etničkog glasanja.
