Sa punim pravom i ponosom možemo reći – Edo je bio i ostao vrhovni čuvar uspomena na sarajevsku Olimpijadu 1984. godine.
Životni poziv između umjetnosti i olimpizma
Iako je međunarodno priznat kao vizionarski likovni umjetnik, Edin je većinu svog radnog vijeka proveo u ulozi direktora Muzeja XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Ta uloga za njega nije bila posao, već sudbina. Odmah nakon završetka Igara, 19. februara 1984. godine, zvanično je otvoren Muzej XIV ZOI kako bi baštinio uspomenu na te veličanstvene dane, a čast da vodi ovu prelijepu kuću sporta i umjetnosti zasluženo je pripala našem Edi.
Hrabrost pod vatrom i odanost bez granica
Ulozi čuvara Muzeja ostao je vjeran do posljednjeg dana, prolazeći kroz najteže periode koje jedan kulturni radnik može zamisliti. Kada je 1992. godine Muzej u Vili Mandić planuo pod granatama, Edin nije posustao. Gledajući kako muzej gori, on je sa nekolicinom saradnika, u nevjerovatno opasnim i turbulentnim okolnostima, uspio spasiti veliki broj eksponata. Ti predmeti, koji su za Sarajevo značili život, tada su sklonjeni na sigurno, u skladište OC Zetra, zahvaljujući njegovoj prisebnosti i ljubavi prema gradu.
San o povratku u Petrakijinu ulicu
Edo je decenijama nosio olimpijski duh kroz izbjeglištvo i privremene prostore. Njegova velika želja bila je da se olimpijsko blago vrati tamo gdje pripada. Prvi korak bio je otvaranje privremenog muzeja 2004. godine u prostorijama Olimpijskog komiteta BiH, ali njegov istinski trijumf uslijedio je 2020. godine. Dočekao je, sa suzama radosnicama, obnovu i ponovno otvaranje Olimpijskog muzeja u originalnoj, velelepnoj zgradi u Petrakijinoj ulici.
Priznanje svjetske javnosti i vječni trag
Njegov rad prepoznao je i svijet. Na prijedlog Olimpijskog komiteta BiH, Edin Numankadić je 2013. godine postao dobitnik prestižne nagrade “Pjer de Kuberten” (Pierre de Coubertin), koju dodjeljuje Međunarodni olimpijski komitet. To je bila potvrda da je njegova borba za očuvanje univerzalnih olimpijskih vrijednosti prešla granice naše zemlje.
Skoro četiri decenije, naš dragi Edo je vrijedno radio na promociji i očuvanju najljepših momenata naše prošlosti. Starao se da sjećanje na olimpijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine i olimpijski duh nastavi da živi u srcima svih Bosanaca i Hercegovaca.
Kao umjetnik, predstavljao nas je na Venecijanskom bijenalu, donoseći svijetu našu bol i našu nadu. Kao direktor, sačuvao je naš ponos. Njegovim odlaskom ostaje praznina, ali ostaje i Muzej – kao živi spomenik jednom čovjeku koji je znao da su uspomene najvrijednije što posjedujemo.
