“Mi smo imali mnogo pasjih grobalja i da ne sahranite nekog ne bi baš imalo mnogo smisla. Zadovoljan sam što je sve proteklo mirno. Svi su imali vodu, cisterne s vodom. Procjena je da je bilo oko 150.000 ljudi”, kazao je Vučić.
Dakle na sahrani ratnog zločinca prema riječima predsjednika Srbije bilo je prisutno 150.000 ljudi. Ta cifra govori puno o moralnom stanju Srbije, ali postoji nešto posebno zlokobno u konstataciji kako su svi imali vodu i cisterne s vodom. Brojna svjedočanstva koja su ušla u presudu Ratku Mladiću opisuju zarobljene Bošnjake kako su držani u neuslovnim prostorijama i ubijani bez kapi vode.
U nastavku ćemo prenijeti neke svjedočanstva i dokaze iz presude Ratku Mladiću.
Dana 7. jula 1992. godine, grupa od oko 64, uglavnom bošnjačka, odnosno muslimanska zatvorenika stigla je u logor Manjača u zaključanim prikolicama. Ovaj transport krenuo je iz pritvorskog objekta Betonirka u Sanskom Mostu, gdje su ti ljudi bili zatočeni od kraja maja 1992. godine. Transport su organizovali Drago Došenović, zvani Maca, i čuvar logora pod nadimkom “Špaga”.
Tokom transporta, zatvorenici su morali stajati u izuzetno skučenim uslovima, a tokom devetosatnog putovanja, uprkos visokim temperaturama, nije im bilo obezbijeđeno dovoljno vode za piće. Kao posljedica takvih uslova, više od 20 zatvorenika umrlo je tokom transporta.
Svjedok Jakov Marić je izjavio da su stražari napravili koridor kroz koji su pritvorenici morali proći kako bi se ukrcali u kamion. Tom prilikom oduzeli su im sve boce s vodom, a neke pritvorenike prisilili da konzumiraju so.
Za Manjaču je Tribunal u Hagu naveo daj e pritvorenicima voda za piće obezbjeđivana u količinama od svega 0,2 litra dnevno. Kada sistem za snabdijevanje vodom nije funkcionisao, pritvorenici su vodu za piće uzimali iz obližnjeg jezera, koje je bilo puno nečistoća i sitnih životinja poput punoglavaca.
Pretresno vijeće u Suda u Hagu je opisalo i zločin streljanja 150 Bošnjaka koji su bili zatočeni u osnovnoj školi u Grabovici i kasnije ubijeni.
“Narednog dana, dok su tijela žrtava prikupljana, Pero Zarić je iz vatrenog oružja pucao i ubio ranjenog bošnjačkog, odnosno muslimanskog pritvorenika koji je preživio ubistva u školi u Grabovici i tražio vodu”, opisan je jedan od zločina.
Tokom genocida u Srebrenici bez vode su držani i zarobljeni Bošnjaci u osnovnoj školi Vuk Karadžić u Bratuncu.
“Hangar se toliko napunio da nije bilo dovoljno prostora da svi sjednu. Svjedok je procijenio da je u hangaru bilo najmanje oko 400 ljudi. Zatočeni muškarci su se žalili da će se ugušiti zbog nedostatka prostora i zraka. Vojnici su prijetili da će ih ubiti ako ne budu šutjeli. Svjedok je izjavio da su, kada su se žalili na uslove, stražari zapucali iznad glava tih ljudi. Jedan muškarac je izveden iz hangara, a zatvorenici su potom čuli tupe udarce, njegove krike i jauke. Kada su krici prestali, vojnici su se vratili sa baterijskim lampama i ponovo prozivali ljude iz različitih gradova da se jave”, navodi se u presudi.
Presuda Ratku Mladiću prepuna je opisa kako su ljudi mučeni uskraćivanjem vode, ubijani za traženje vode i umirali žedni. Srbija je pred Međunarodnim sudom pravde osuđena za nesprečavanje genocida u Srebrenici, njen predsjednik se sada hvali kako su svi koji su došli da se poklone Ratku Mladiću imali vode, što njegove žrtve nisu. Kao što Poncije Pilat nije mogao oprati krvave ruke u vodi, ni Srbija neće moći oprati zaprljanu savjest.
