Prema riječima vojnika, ovo je prvi put da je ovakva tehnologija korištena za spašavanje civila.
Antonina, koja nije željela otkriti svoje prezime, od januara 2026. godine krila se u podrumu sa sinom i snahom u selu Stavki, udaljenom manje od dva kilometra od prve linije fronta, gdje je zbog stalnog granatiranja evakuacija pješice bila izuzetno opasna i teška.
Kada je porodica, u pratnji komšije, konačno pokušala napustiti područje, Antonina je zbog otežanog kretanja uz pomoć štaka zaostala za njima. Piloti iz 60. samostalne mehanizovane brigade uočili su staricu kako sama hoda putem, probijajući se između kratera i tijela poginulih, te su odlučili poslati robota da je spasi.
Natpis na robotu: “Bako, uđi”
Kako bi bili sigurni da se starica neće uplašiti robota i da će razumjeti njihove namjere, vojnici su na vozilo stavili automobilske prostirke i sprejom ispisali poruku: “Bako, uđi”.
“Moji saborci su vidjeli grupu civila kako pokušava napustiti naselje i primijetili stariju ženu koja je zaostala, pala i nije mogla ustati. Pozvali su nas, zatražili misiju s bespilotnim vozilom i pitali možemo li se dovesti da joj pomognemo”, izjavio je ukrajinski vojnik s kodnim imenom ‘Psiho’.
Vojnik je dodao da vojska redovno koristi ova vozila za logistiku i evakuaciju ranjenih boraca, ali da je spašavanje civila na ovaj način bio presedan. Naglasio je da je operacija nosila ogroman rizik jer ruske snage stalno gađaju bespilotna kopnena vozila, ne obazirući se na to da li se na njima nalaze civili.
Teška odluka porodice i sretan kraj
Antonina je priznala da je u početku bila zbunjena kada joj je vozilo prišlo.
“Stajala sam tamo neko vrijeme, hodala, našla panj i sjela na njega. Već sam razmišljala da se okrenem i krenem kući. Ali onda sam sebi rekla da ću pronaći snagu i volju da nastavim koliko god mogu. Tada sam vidjela nešto kako se približava. Nisam bila baš oduševljena, ko zna šta je to bilo – kako bih ja to mogla znati?”, ispričala je Antonina, koja se sada nalazi na sigurnom u regiji Čerkasi.
Njena snaha, Larysa Odnodvorets, objasnila je tešku i bolnu odluku da nastave put bez nje.
“Nismo očekivali da će uopšte izaći. Rekla sam joj: ‘Nećemo te čekati – jednostavno nećemo uspjeti ako idemo zajedno’. Da smo išli s njom, hodali bismo do mraka, a noću nas niko ne bi vidio. Rekla sam: ‘Ostavljamo te, pa šta Bog da’. Ona se složila, jednostavno ne bismo uspjeli s njom. Bili smo jako zabrinuti, nadala sam se da se vratila kući… A onda, kada su nam vojnici rekli: ‘Vaša baka stiže’, bili smo presretni”, ispričala je Larysa.
Na kraju, Antoninina želja nakon višemjesečnog skrivanja u podrumu i dramatičnog spašavanja ostaje jednostavna:
“Moj san je da se rat završi, da bude mir i da ljudi više ne ginu na način na koji sada ginu”.
