Mladić će danas biti sahranjen na Topčiderskom groblju u Beogradu, nakon što njegovo tijelo bude izloženo u Crkvi Svetog Luke na Vidikovcu, gdje će biti služeno opelo. Komemoracija mu je već održana u Domu Vojske Srbije, objektu državne institucije, a organizovali su je penzionisani vojni oficiri.
Prisustvovali su članovi njegove porodice, nekadašnji pripadnici Vojske Republike Srpske, političari, predstavnici vlasti iz Beograda i Banje Luke (predsjednik entiteta RS Siniša Karan, kao i ministar policije Željko Budimir) te građani koji Mladića i dalje smatraju herojem. Među prisutnima je bio i ministar pravde Srbije Nenad Vujić. Pojedini mediji, među njima N1, nisu dobili akreditaciju za praćenje događaja. To je dodatno pokazalo da nije riječ samo o porodičnom oproštaju, nego o pažljivo kontrolisanom političkom događaju održanom pod krovom države.
Formalno, Srbija nije proglasila državnu sahranu, ali suštinski država je uradila gotovo sve što bi pratilo takav čin. Mladićevo tijelo prevezeno je avionom Vlade Srbije, kovčeg je bio prekriven zastavom, u dočeku su učestvovali državni i vojni predstavnici, a komemoracija je održana u Domu Vojske. Granica između privatne sahrane i državnog odavanja počasti tako je namjerno zamagljena. Vlast je zadržala mogućnost da prema domaćoj javnosti nastupa kao zaštitnik Mladićevog “lika i djela”, a da prema Briselu tvrdi kako nije organizovala državnu ceremoniju.
Vučićeva već prepoznatljiva dvostruka igra
Najbolje se to vidi u ponašanju predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. On neće prisustvovati Mladićevoj sahrani, pravdajući odsustvo ranije dogovorenim državničkim obavezama. Nije bio ni na komemoraciji, ali je javno poručio da je učinio sve kako bi posljednji ispraćaj protekao “dostojanstveno”.
Vučić je ranije kritikovao Haški tribunal zato što Mladiću nije omogućio da posljednje dane provede u Srbiji, njegovo postupanje nazvao “anticivilizacijskim”, a odluku evropske komesarke Marte Kos da otkaže dolazak u Beograd zbog veličanja ratnog zločinca odbacio kao “glupu”.
To je politika dvije paralelne poruke. Vučić se fizički udaljava od događaja koji može dodatno ugroziti odnose s Evropskom unijom, ali istovremeno osigurava državnu logistiku i šalje poruke namijenjene nacionalističkom dijelu biračkog tijela. Ne pojavljuje se pred kovčegom, ali je državna infrastruktura već bila tamo. Takva politika nije nikakva novost. Vučić godinama pokušava istovremeno biti prihvatljiv sagovornik Zapadu i zaštitnik nacionalističkih mitova kod kuće. Problem je što u slučaju Ratka Mladića nema prostora za neutralnost. Između pravosnažnih presuda međunarodnih sudova i predstavljanja osuđenog ratnog zločinca kao nacionalnog heroja ne postoji diplomatska sredina.
Stadion kao nastavak ratne propagande
Još otvorenija poruka stigla je s tribina stadiona Crvene zvezde tokom sinoćnje utakmice protiv Partizana. Navijači su razvili veliki transparent s Mladićevim likom i porukom “Pravac Potočari”, pozivajući se na riječi koje je izgovarao nakon ulaska u Srebrenicu u julu 1995. godine.
Prije toga podignut je transparent nalik uličnoj tabli s imenom Reufa Selmanagića Crnog, nakon čega je simbolično uklonjen, uz podsjećanje na Mladićevu naredbu iz 1995. da se tabla s tim imenom skine. Potom je uslijedila poruka “Pravac Potočari”.
Ovdje više nije moguće govoriti o odavanju počasti mrtvom vojnom komandantu, navijačkom folkloru ili nepoznavanju činjenica. Potočari nisu apstraktan geografski pojam. To je mjesto na kojem su u julu 1995. hiljade bošnjačkih civila tražile zaštitu, prije nego što su muškarci i dječaci odvojeni od porodica i ubijeni u genocidu. Korištenje te poruke zato predstavlja svjesnu aluziju na zločin. Ne veliča se samo Mladić kao osoba nego upravo ono zbog čega je osuđen. Žrtvama se poručuje da su zločini nad njima i danas prihvatljiv predmet slavlja i provokacije.
Simbolika Reufa Selmanagića Crnog ide još dublje. Selmanagić, rođen u Srebrenici 1916. godine, bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe i pripadnik antifašističkog pokreta. Poginuo je 1945. kod Visokog. Bio je povezan s ilegalnim radom i organizovanjem odlaska dobrovoljaca u partizanske odrede, a navodi se i njegova uloga u odbrani Sarajeva.
Kada je Mladić 11. jula 1995. naredio uklanjanje table s njegovim imenom, nije uklanjao samo bošnjačko ime. Simbolično je uklanjao antifašističku tradiciju i zamjenjivao je etnonacionalističkim poretkom zasnovanim na osvajanju, osveti i protjerivanju.
Kada se isti čin danas ponavlja na stadionu, poruka je jednako jasna, antifašista se ponovo uklanja kako bi se prostor oslobodio za osuđenog ratnog zločinca.
Iako je možda neprecizno reći da cijela Srbija slavi zlo, ostaje dominantan zaključak da politički i društveno dominantna Srbija nije izgradila mehanizam koji bi zlo nazvao njegovim pravim imenom. Naprotiv, država godinama održava ambijent u kojem je zločinac Mladić heroj, Haški tribunal neprijatelj, a presude navodna zavjera protiv srpskog naroda.
Evropa upozorava, ali Srbija zna granice tih upozorenja
Evropska komesarka za proširenje Marta Kos otkazala je posjetu Srbiji, navodeći da je glorifikacija Ratka Mladića nespojiva s vrijednostima na kojima počiva put prema članstvu u Evropskoj uniji. Ocijenila je da će odnos Srbije prema njegovoj sahrani biti važan test za njenu evropsku budućnost. Slične osude stigle su i od drugih evropskih zvaničnika.
Otkazivanje posjete jeste politička poruka, ali iskustvo pokazuje zašto se Beograd takvih poruka pretjerano ne plaši. Evropska unija je godinama tolerisala relativizaciju zločina, veličanje osuđenih ratnih vođa i autoritarno urušavanje institucija, jer je stabilnost često stavljala ispred vrijednosti koje deklarativno zastupa.
Zbog toga je opravdano pitati da li će nakon upozorenja uslijediti političke posljedice ili će se sve završiti još jednim saopćenjem. Srbija je kandidatski status dobila 2012, a pregovore otvorila 2014. godine. Više od decenije kasnije proces je praktično zaglavljen, ali vlast u Beogradu i dalje računa na to da Evropska unija neće potpuno zatvoriti vrata zemlji koju smatra geopolitički važnom.
Upravo u tome leži širi evropski poraz. Od Srbije se traži da prihvati presude, poštuje žrtve i radi na pomirenju, ali se kršenje tih zahtjeva rijetko pretvara u jasnu političku cijenu. Vučić je to dobro naučio. Može kritikovati evropske zvaničnike, balansirati između Brisela, Moskve i Pekinga i istovremeno održavati kult ratnih zločinaca, sve dok je Zapadu potreban kao garant regionalne stabilnosti. Ali stabilnost izgrađena na poricanju zločina nije stabilnost.
Ratko Mladić će biti sahranjen, ali ideologija koju je predstavljao očigledno neće. Ona ostaje na stadionima, u institucijama, u političkom jeziku i u državnom kalkulisanju. Najveći problem Srbije zato nije to što se nije složila s nekim tumačenjem prošlosti, nego što pravosnažno utvrđene činjenice i dalje tretira kao neprijateljsku propagandu, a počinioca genocida kao simbol nacionalnog ponosa.
Mladićeva smrt nije otvorila pitanje ko je on bio. To je presudama odavno utvrđeno. Otvorila je pitanje šta je Srbija odlučila biti nakon njega. Odgovor koji ovih dana stiže iz državnih institucija, crkve, politike i sa stadiona zasad je porazan.
