Hrvatska glumica rođena je u Sarajevu gdje je provela i veći dio svog djetinjstva. Početkom rata, sa samo 16 godina, roditelji su je poslali djedu i baki u Zagreb, grad koji je od tada pa sve do danas postao njen dom.
Ona često ističe da je odrastanje u Sarajevu ostavilo neizbrisiv trag na njen identitet. Govoreći o tome koliko ju je rodni grad oblikovao u osobu kakva je danas, naglasila je da upravo rani život, okruženje i iskustva iz tog razdoblja čine temelj nečijeg karaktera i osobnosti.
“Pa potpuno me oblikovalo. Zbilja mislim da osnovni identitet, vaš karakter, osobnost se oblikuje u toj mladosti do puberteta, naravno i genetika, ali svi ti ritmovi, slike, dojmovi, temperament, mirisi, hrana, zrak, emocije, muzika, naglasak. To vas oblikuje, upije se u vas. I taj oblik koji dobijete je vaš osnovni oblik, kasnije dolaze utjecaji, glazure, poliranje, odijelo koje navučete, naglasak promijenite, ali u vašem osnovnom obliku vi ste formirani vašim krajem i odrastanjem. U tom smislu ja sam uvijek i zauvijek Sarajka”, kazala je.
Također, Lorenci Flatz ističe da često priča djeci o svom djetinjstvu u Sarajevu te dodaje da želi da i oni imaju povezanost s gradom i uspomenama koje su obilježile njeno odrastanje.
“Želim im sve prenijeti, sve, najradije bih da im nekako mogu cijeli film našeg djetinjstva i grada prikazati. Naravno, to je nemoguće. Rijetko dolazimo u Sarajevo, nažalost, ali opet trudim se da ne izgube dodir. Da im ostane živo odakle sam i da nekako razumiju. To mi je jako važno”, navela je.
Sjećanje na rat kao odgovornost prema budućim generacijama
Govoreći o odnosu prema ratnim iskustvima, sjećanju i važnosti suočavanja s prošlošću, istakla je da je veoma važno razumijevanje onog što se dogodilo.
“Pa jako je važno. Na neki način mislim da mi je to i dužnost. Ne da bi se retraumatizirali, iako je to nemoguće, nego da bi razumjeli što nam se dogodilo. Mislim da se ne smije zaboraviti. S jedne strane važno je odati počast ranama i tragediji. Potrebno je iscjeljivati na sve moguće načine. Ranama se mora dati dignitet viđenja, jer kad nešto vidite i date mu prostor, to i iscjeljujete, jer vrijeme ne možemo vratiti. Međutim, mi smo odgovorni da ličnim djelovanjem doprinosimo tome da se nikad više ne ponovi. Da se ne bi ponovilo, potrebno je znati što se dogodilo, imenovati stvari”, dodaje.
Kako naglašava bez priznanja zločina i jasnog imenovanja onoga što se dogodilo nema istinskog iscjeljenja. Također, ona smatra da umjetnost ima važnu ulogu u tom procesu jer može otvoriti prostor za razumijevanje, empatiju i suočavanje s posljedicama ratnih trauma.
“Potrebno je da zločinci priznaju svoja nedjela, da se oda počast žrtvama i da možemo dalje. To je, naravno, dužnost političara. Mi umjetnici možemo raditi predstave, činiti vidljivima posljedice, pozivati na katarzu i suosjećanje. Bez toga smo prepušteni boli i čekanju osvete, a to nikako nije dobro. Nakon Drugog svjetskog rata Njemačka je bila osuđena i pobijeđena, a onda je mogla dalje. Kod nas za mnoge zločine nitko nije odgovarao. Kod nas agresor nije priznao svoja nedjela i teško je”, navodi.
Ona ističe kompleksnost cijele situacije vezanu za ratni period u BiH te priznaje da je to veoma rastužuje. Posebno se osvrnula na Sarajevo, grad svog djetinjstva, prema kojem, kako kaže, i dalje osjeća snažnu povezanost, ali i bol zbog svega što mu se dogodilo.
“Međutim, mislim da se mora znati što nam se dogodilo i koliki su razmjeri ljudskog ludila. Jer kad se rat dogodi, onda je kasno. Onda divljaci preuzimaju uzde, a normalan svijet pokušava ostati živ. Da divljaci ne bi preuzimali uzde, potrebno je da dok je mir radimo sve što je u našoj moći da se iscijelimo. Da se sve patnje priznaju. Kada govorim o ratu, najčešće mislim na Sarajevo, na ono što se mom gradu dogodilo. Naprosto nikad neću shvatiti taj motiv i želju da se Sarajevo tako napadne i razvali”, dodala je.
Sarajevo ostaje grad snova, Zagreb mjesto doma
Ona se osvrnula na složeno pitanje povratka i na to kako rat, vrijeme i životne okolnosti zauvijek mijenjaju čovjeka.
“Na to pitanje je teško odgovoriti. I u predstavi ‘Da sam ptica’, Tarik Filipović i ja se baš time bavimo problematikom odlaska, povratka, novog identiteta i starog. Cijeli život odgovaram na to pitanje. Međutim, jednom kad odete, povratka nema. Jer vi se ne možete vratiti, prije svega zato što ne možete vratiti vrijeme. Ideja povratka je ideja da se vratimo u trenutak kad se to dogodilo, a to je nemoguće”, rekla je.
Glumica je na pitanje o mogućem povratku u rodni grad, kazala da je Zagreb sada njen dom, a da će Sarajevo uvijek biti njen grad snova.
“I svaki dolazak u Sarajevo me bolno na to podsjeti. Jedino što sam s vremenom naučila jeste uživati u tom gradu kao neko ko više nije iz tog grada. I to je uredu. Nekad sam bila, sada više nisam. To je to. Volim ga do boli i to je moje veliko bogatstvo. Sve što budi ljubav je najvažnije. Tako da sam bogata žena. Povratka nema. Zagreb je moj dom i tako će i ostati. Sarajevo je moj grad iz snova, nepresušni bazen inspiracije, duha, nostalgije, blizine sa sevdahom i ljepote”, dodala je.
Monodramu “Ja, glumica” igrat će 11. septembra u Sarajevu, a dan ranije, tačnije 10. septembra, predstava će otvoriti festival Inbox u Novom Travniku.
Govoreći o svom umjetničkom radu i monodrami koju priprema, Lorenci Flatz istakla je da je željela stvoriti predstavu koja će biti lična, iskrena i autentična. Za nju je scena prostor susreta s publikom, razmjene emocija i dijeljenja životnih priča, a jubilej je vidjela kao pravi trenutak za takav projekt.
“Monodramu sam htjela već dugo raditi. Nešto lično, da bude zabavno, a opet da bude moje autentično. Ja volim slušati priče, ali volim ih i pričati. I eto, 50. rođendan mi se činio kao dobar trenutak. I u Travniku i u Sarajevu mogu očekivati da će to biti jedan susret između njih i mene. To je uvijek ljubavni susret. Jedan rolerkoster emocija, smijeha, zabave, plesa, muzike”, dodaje.
Nakon 25 godina karijere i dalje je raduju ljudi i novi projekti
Na pitanje postoji li nakon 25 godina uspješne karijere uloga koju još uvijek sanja, glumica je istakla da ne razmišlja o neostvarenim ulogama, već o ljudima i projektima koji je i dalje inspiriraju.
“Ne postoji. Postoje samo ljudi s kojima i dalje želim raditi. Ovo je najljepši posao na svijetu i jako sam sretna da ga imam priliku raditi. Voljela bih ponovno više raditi na filmu ili na nekoj dramskoj seriji. To mi fali”, navela je.
Ona već nekoliko godina osvaja gledatelje ulogom Jadranke u popularnoj seriji “Kumovi”. Upravo joj je taj lik omogućio da pokaže i dio svog osobnog identiteta, kako kaže, Jadranka joj je pomogla da ponovno otkrije svoj bosanski dio. O radu na seriji, ekipi i uspjehu koji je projekt osvrnula se glumica.
“Pa, Jadranku sam, pretpostavljam i dobila zato što sam i sama Bosanka. A i Mlikota i ja smo dobro odgovarali autorima kao par. Cijeli se cast pokazao fenomenalnim, ne samo nas dvoje. Srušili smo sve rekorde gledanosti, dužine emitiranja, broja epizoda… I dalje trajemo. Jadranka mi je pomogla da uspavani bosanski dio mene ponovno izađe u prvi plan. Uživam je igrati. Jako volim cijelu ekipu i, evo, sada imamo stanku, ali vraćamo se opet nakon nekog vremena i stvarno me zanima dokle ćemo ići”, zaključila je Lorenci Flatz.
