Bio je to jeziv uvod u sistematsko etničko čišćenje, logore smrti i ubistvo 3.176 civila, među kojima 102 djece.
Danas se širom naše zemlje, na ulicama evropskih i svjetskih metropola, te na društvenim mrežama, mogu vidjeti bijele trake. Ono što je 1992. godine zamišljeno kao alat za segregaciju i poniženje, danas je preraslo u globalni simbol prkosa, sjećanja i neprestane borbe protiv fašizma i historijskog revizionizma.
Zločin u Prijedoru nije se desio preko noći. Zloglasnoj naredbi od 31. maja prethodili su mjeseci političkih tenzija i pažljivog planiranja. U noći sa 29. na 30. april 1992. godine, Srpska demokratska stranka (SDS) izvela je nasilno, ali tada beskrvno preuzimanje vlasti u opštini Prijedor.
Od tog trenutka, za Bošnjake, Hrvate i ostalo nesrpsko stanovništvo počeo je pakao. Ubrzo su uslijedila masovna otpuštanja s posla – doktori, policajci, prosvjetni radnici i radnici u fabrikama preko noći su ostali na ulici samo zbog svog imena. Postavljeni su punktovi, zabranjeno je kretanje, a medijska propaganda putem lokalnog radija i novina “Kozarski vjesnik” svakodnevno je širila mržnju i strah, pripremajući teren za ono što slijedi.
Zlokobni poziv s Radija Prijedor i ozakonjena segregacija
Vrhunac te monstruozne kampanje dogodio se 31. maja 1992. godine, kada je Krizni štab opštine Prijedor putem lokalnog radija izdao naredbu koja ledi krv u žilama. Spiker je tada pročitao poruku:
“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice.”
Nakon Drugog svjetskog rata i nacističkog obilježavanja Jevreja žutim zvijezdama, ovo je bio prvi put da se jedan narod u Evropi sistematski, fizički i vizuelno obilježava zbog svoje etničke ili vjerske pripadnosti. Bijela traka na ruci značila je – pokretna meta.
Logori smrti: Omarska, Keraterm i Trnopolje
Ova naredba bila je okidač za masovna hapšenja, krvave progone i otvaranje koncentracionih logora širom prijedorske opštine.
Omarska: Najzloglasniji logor u kojem je bila zatočena prijedorska elita – intelektualci, sudije, ljekari i privrednici. Kroz Omarsku je prošlo više od 3.000 ljudi. Posebno su poznate “Bijela kuća” i “Crvena kuća”, mjesta najstravičnijih mučenja iz kojih se rijetko ko vraćao živ.
Keraterm: Logor smješten u prostorijama predratne fabrike keramike. Ostat će upamćen po stravičnom masakru u “Sobi 3” krajem jula 1992. godine, kada su stražari kroz zaključana vrata pucali iz mitraljeza i bacali bojne otrove, ubivši u jednoj noći više od 150 logoraša.
Trnopolje: Često nazivan “sabirnim centrom”, Trnopolje je bilo mjesto masovnih deportacija, ali i stravičnih silovanja žena i djevojaka, te izgladnjivanja. Slika izmučenog Fikreta Alića iza žice logora Trnopolje, koju su zabilježili britanski novinari, obišla je svijet i postala krunski dokaz o postojanju logora u srcu Evrope na kraju 20. stoljeća.
Protokolom etničkog čišćenja, iz Prijedora je protjerano oko 50.000 ljudi.
Korićanske stijene i Tomašica: Zid šutnje i industrija smrti
Pored logora, prijedorski zločin obilježile su i masovne egzekucije. Jedna od najstravičnijih desila se u augustu 1992. na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić, gdje su pripadnici interventnog voda policije iz Prijedora strijeljali više od 200 bošnjačkih i hrvatskih muškaraca, bacivši njihova tijela u provaliju duboku stotine metara.
Da bi se prikrili tragovi ovih industrijskih razmjera zločina, tijela su prebacivana u masovne grobnice širom Bosanske Krajine. Najveća među njima, rudnik Tomašica, otkrivena je tek 2013. godine. Decenijama su lokalni Srbi šutjeli o ovoj lokaciji, održavajući “zavjet šutnje”. Iz Tomašice i sekundarne grobnice Jakarina Kosa ekshumirano je na stotine tijela, u kojima su forenzičari pronalazili metke i dokaze o sistematskom streljanju.
Najbolnija rana Prijedora su njegova ubijena djeca. Tokom agresije i etničkog čišćenja, život su izgubila 102 dječaka i djevojčice, ubijeni u naručjima majki, u dvorištima ili u kolonama smrti.
Roditelji i udruženja žrtava, predvođeni Fikretom Bačićem (kojem je ubijeno dvoje male djece), već godinama vode mukotrpnu borbu sa lokalnim vlastima za izgradnju dostojanstvenog spomenika u centru Prijedora. Uprkos brojnim opstrukcijama, ignorisanju peticija i prebacivanju odgovornosti od strane gradskih vlasti, roditelji ne odustaju. Spomenik za 102 ubijene djece ostaje moralni dug ne samo Prijedora, već cijele Bosne i Hercegovine.
Kako je nastao Dan bijelih traka?
Iicijativa je krenula 2012. godine nakon što su lokalne vlasti u Prijedoru zabranile obilježavanje 20. godišnjice zločina.
Tada je Prijedorčanin Emir Hodžić, čiji su otac i brat ubijeni u Omarskoj, izašao sam na glavni gradski trg sa bijelom trakom oko ruke i stajao u tišini. Taj usamljeni čin hrabrosti ubrzo je podržala građanska inicijativa “Jer me se tiče”, a kampanja pozivanja građana da 31. maja nose bijele trake proširila se nevjerovatnom brzinom širom svijeta.
Revizionizam danas: Istina se ne može ušutkati
Iz Prijedora je protjerano oko 50.000 nesrba, a više od 30 hiljada muškaraca, žena i djece nesrpske nacionalnosti, prvenstveno Bošnjaka i Hrvata, zatvoreno je i držano u krajnje nečovječnim uslovima u logorima Trnopolje, Keraterm i Omarska, ali i drugim mjestima zatočenja.
Ishod ovog zločinačkog poduhvata bio je uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije ove općine.
Za zločine u Prijedoru, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kao i sudovi u BiH, izrekli su više od 50 presuda, osudivši odgovorne (uključujući Milomira Stakića, ratnog predsjednika opštine) na više stotina godina zatvora. Ipak, pravda za Prijedorčane i dalje nailazi na bedeme negiranja. Trenutne vlasti u Prijedoru i bh. entitetu Republika Srpska aktivno negiraju razmjere zločina.
