U ovoj lokalnoj zajednici, jednoj od šest opština sa srpskom većinom južno od rijeke Ibar, formiranih 2010. godine po Ahtisarijevom planu za decentralizaciju Kosova, ljudi nastoje izgraditi pozitivnu svakodnevnicu. I ova neobična znamenitost dio je te priče. No, s koje strane će ih stići stvarnost vanjskog svijeta, s pravom se pitaju Partešani.
Iako je vikend, mladi iz okoline se okupljaju u Omladinskom centru Parteš, gdje uče kako primijeniti demokratske mehanizme i doći do rješenja za poboljšanje stanja u zajednici. I dok su stvarni lokalni problemi daleki centralnim vlastima u Prištini, i ovi ljudi će glasati na novim vanrednim izborima koji se na Kosovu očekuju za manje od dvije sedmice.
Parteš je pitomo i uredno mjesto, gdje život teče svojim uobičajenim tokom bez mnogo problema. Da je riječ o većinski srpskoj sredini, govore nazivi ulica, koje uglavnom nose imena pisaca Ive Andrića, Alekse Šantića, Jovana Jovanovića Zmaja i drugih, bez mnogo pompe, ali i uz punu svijest o kontekstu u kojem žive.
Uz Klokot, Štrpce, Ranilug, Gračanicu i Novo Brdo, ovo je jedna od južnih lokalnih zajednica u kojima Srbi žive daleko od medijske pažnje iz Srbije, ali i uz manje dnevnih problema i izazova. No, dok se o lokalnim odlukama uglavnom mogu dogovoriti i nastoje izgraditi život na najbolji mogući način, kako kažu “s obzirom na okolnosti”, mnogo veći utjecaj na njihovu stvarnost imat će još jedno glasanje koje ovih dana čeka cijelo Kosovo – vanredni parlamentarni izbori zakazani za 7. juni.
Promjene u odnosu prema srpskoj zajednici osjećaju i stanovnici Parteša. Izazovi su stvarni, a tema statusa nevećinskih skupina, visoko je na radaru. I poziciji, i opoziciji.
Na sportskom igralištu upoznajemo Zorana Đokića, majstora i inovatora koji izrađuje slova u flašama, pravi objekte sa 3D štampačem, proizvodi svoje sokove i rakiju, te brojne druge proizvode po kojima je postao prepoznatljiv širom Balkana.
Zoran godinama nastoji pokrenuti ljude u Partešu. Igralište na kojem se nalazimo, obnovljeno je zahvaljujući lokalnoj inicijativi, ali i činjenici da opština danas ima značajno veći budžet nego ranije. Rezultat je to posljednjeg popisa stanovništva, koji većina lokalnih Srba nije bojkotovala, pa je povećanje broja registrovanih stanovnika direktno utjecalo i na učešće Parteša u raspodjeli javnih prihoda.
“S naseljima Donja Budriga i Pasjane, Parteš čini malu administrativnu cjelinu od oko 3.240 stanovnika, gotovo isključivo Srba, okruženu albanskim selima i gradovima. Centralni objekti su crkva Svete Trojice, osnovna škola ‘Dositej Obradović’, ambulanta i dom kulture. Imamo dobre odnose sa privrednicima koji su preuzeli kompanije na području opština. Jedan od važnih dogovora sa njima je bio i ispunjenje obaveze zapošljavanja ljudi iz srpske zajednice”, pojašnjava nam Đokić.
Život teče sporo, kao u većini ravničarskih sela Kosovskog Pomoravlja. Mnogi mještani godinama rade u inostranstvu, prvenstveno u zemljama zapadne Evrope, i u selo se vraćaju ljeti i za praznike. Parteška dijaspora uglavnom živi i radi u Švicarskoj, Njemačkoj i Francuskoj, odakle redovno podržavaju humanitarne akcije i aktivnosti u zavičaju.
Ta veza s dijasporom oblikuje i izgled mjesta: novije kuće zatvorenih prozora, automobili sa stranim tablicama i ponešto što su mještani donijeli iz mjesta u kojima su proveli pola života. Jedna od tih stvari stoji usred sela, koju pomenusmo na početku priče. Iza nje je jedna želja i nekoliko vrijednih ruku.
Dimitrije Lazić, rodom iz Parteša, godinama živi u Parizu. Htio je dio Pariza prenijeti u rodno selo. Posao je preuzeo Branko Đokić, otac našeg sagovornika, mještanin koji godinama radi s metalom. Imao je samo maketu od 35 centimetara kao predložak. Zajedno sa sinom Zoranom radio je četiri mjeseca dok kula nije stala na svoje mjesto.
“Od tada je prošlo pet ili šest godina. Kula je postala lokalna atrakcija. Ljudi svraćaju i slikaju se ispred nje, raspituju se ko ju je i zašto napravio. Među posjetiocima su bili i Francuzi, koji su odmah prepoznali siluetu pariškog originala”, kaže Đokić.
U mjestu u kojem se mnogo razgovora vodi o odlasku, o tome ko je otišao, a ko ostao, ova kula predstavlja nešto što se vratilo nazad. Komad Pariza koji je čovjek iz dijaspore donio u svoj rodni kraj, a koji su komšije sastavile vlastitim rukama.
U Partešu se novi izbori dočekuju kao i prethodni – s malo entuzijazma i još manje iluzija, ali je izlaznost i zastupljenost zajednice i dalje važna tema. Na posljednjim izborima Srpska lista je u opštini osvojila apsolutnu većinu glasova. Ukupan odnos snaga unutar srpske zajednice na Kosovu ostao je gotovo isti kao i ranijih godina: devet mandata pripalo je Srpskoj listi, a jedan listi “Za slobodu, pravdu i opstanak”.
Politika je ovdje daleka i bliska istovremeno. Daleka jer se najveće odluke donose u Prištini i Beogradu, a u Parteš stižu tek kao posljedica – kroz budžetsku raspodjelu, administrativna pravila ili odnos prema dokumentima i jezicima. Bliska jer svaka od tih odluka direktno dotiče svakodnevni život: od centralizacije pojedinih službi i pitanja zdravstva i obrazovanja koje funkcioniše po sistemu Srbije, do problema nakon ukidanja dinarskog platnog prometa i “starih tema” provedbe ranijih sporazuma, uključujući i formiranje Asocijacije opština sa srpskom većinom.
Za Zorana Đokića dileme nema: “Ovdje se može dobro raditi i od svog rada živjeti. Bitno je da mladim ljudima pokažemo primjerom, pa da i oni prate taj put.”
