Starost u BiH ima lice siromašne žene

A neke od njih danas, u starosti, stoje u redu pred narodnom kuhinjom. Druge, u blizini Potočara, sjede pored puta i traže novac kako bi mogle preživjeti i prehraniti se.

To je prizor koji je novinarka Dragana Erjavec vidjela tokom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici. Žene koje žive u obližnjim kućama sjedile su pored puta i tražile novac.

„Zanemarili smo, zaboravili smo, ne razmišljamo, ne činimo mnogo“, kazala je Erjavec.

Zašto su upravo starije žene jedna od najranjivijih grupa u našem društvu? Je li njihovo siromaštvo posljedica pojedinačnih životnih okolnosti ili se u starosti naplaćuje račun višedecenijske društvene i ekonomske nejednakosti?

I zašto sistem njihove probleme često vidi tek kada postanu nemogući za ignorisati – kada žena nema za lijek, režije ili hranu i završi u redu za obrok?

O tome su u Novom danu govorile novinarka Dragana Erjavec, koja je istraživala položaj starijih žena u Bosni i Hercegovini, i Vasva Smajlović, asistentica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Erjavec kaže da je tokom istraživanja željela pokazati da siromaštvo nisu samo procenti i tabele.

„To je lice naše mame, naše bake, naše nene“, opisala je govoreći o starijim ženama koje su ostale same i danas žive na ivici siromaštva.

Jednu od njih srela je ispred narodne kuhinje.

Radila je 30 godina. Podizala je generacije djece koja danas čine ovo društvo. Suprug joj je preminuo, potom i sin, a ona je ostala sama. Dio radnog vijeka nije radila jer se brinula o sinu koji je imao zdravstvenih problema.

A onda je došla starost.

I red pred narodnom kuhinjom.

Rečenica te žene možda snažnije od bilo koje statistike opisuje šta znači ostarjeti u siromaštvu:

„Nisam gladna hrane, ali sam gladna dostojanstva.“

Erjavec smatra da takve sudbine nisu slučajnost.

„Ove žene nisu slučajno siromašne“, kazala je, ocjenjujući da je riječ o višedecenijskom zanemarivanju ove populacije i problema s kojima se suočava.

Problem, međutim, ne počinje onoga dana kada žena ode u penziju.

Smajlović ga objašnjava pojmom feminizacije siromaštva. Kod starijih žena, kaže, susreću se dvije dimenzije rizika – rod i dob.

Tokom života akumuliraju se razlike u prihodima, prekidi zaposlenja i povlačenje s tržišta rada zbog brige o porodici. Današnje starije žene u BiH uz to su prošle rat, migracije i velike poremećaje na tržištu rada. Kada dođu u godine u kojima plaćeni rad više nije realna opcija, posljedice svega što se godinama gomilalo postaju mnogo vidljivije.

Smajlović kaže da žene često rade „u tri smjene“.

Prva je posao za koji dobijaju platu.

Druga su kućanski poslovi.

Treća je briga o djeci, bolesnima, starijima i drugim članovima porodice kojima je potrebna pomoć.

Problem je u tome što veliki dio tog rada nikada neće biti vidljiv na platnoj listi niti će sam po sebi donijeti godine penzijskog staža.

„Kada smo uvukli žene u tržište rada, što je jedna od najboljih stvari koja se desila za ženu, nismo joj pružili institucionalnu podršku za ono što je ostavila kod kuće“, kazala je Smajlović.

Erjavec je još direktnija.

Žene su, kaže, u starosti „kažnjene“ zato što su brinule o porodici, rađale i podizale djecu i njegovale članove porodice, dok sistem taj dio njihovog života nije prepoznao kao rad.

U Bosni i Hercegovini ova priča ima još jedan težak sloj.

Današnje starije žene živjele su kroz rat, migracije, gubitke i ekonomske lomove.

Koliko su posljedice svega toga prisutne i danas, Erjavec je, kako kaže, posebno snažno osvijestila 11. jula tokom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici.

Na putu kod Potočara vidjela je žene iz okolnih kuća kako sjede pored puta i traže novac kako bi preživjele i prehranile se.

Prizor joj je, kaže, ostao urezan u sjećanje.

„Zanemarili smo, zaboravili smo, ne razmišljamo, ne činimo mnogo“, poručila je.

Ali, dodaje, rješenja postoje.

Posebno težak život imaju žene u udaljenim ruralnim područjima.

Neke žive same, daleko od prodavnice, ambulante i apoteke. Oko njih nema mnogo komšija, a ponekad gotovo nikoga.

Erjavec je razgovarala s humanitarcima koji odlaze u takva sela.

Njihova svjedočenja otkrivaju još jednu vrstu siromaštva.

Kada starijim ženama donesu topli obrok, neke ga ostave za kasnije. Ono čemu se posebno obraduju jeste da ljudi koji su im došli sjednu s njima, zagrle ih i razgovaraju.

Jer siromaštvo nije samo prazan novčanik.

To je i udaljena ambulanta.

Apoteka do koje ne možete doći.

Kuća u kojoj nema nikoga.

Dan u kojem nemate s kim razgovarati.

Smajlović zato upozorava na višedimenzionalnost siromaštva. Uz materijalnu uskraćenost dolaze otežan pristup zdravstvenoj zaštiti i sve uža socijalna mreža.

Na kraju, kaže, starijim osobama često je najvažnije da postoji neko ko će ih saslušati.

Koliko je ekonomska sigurnost krhka pokazuje i aktuelni penzijski sistem u Federaciji BiH.

Nakon izmjena Zakona o PIO, za one koji pravo na penziju ostvaruju nakon 1. januara 2026. godine najniža starosna penzija zavisi od dužine penzijskog staža. Za manje od 20 godina staža iznosi 434,62 KM, dok se iznos postepeno povećava i za 40 i više godina staža iznosi najmanje 688,14 KM. Za korisnike koji su pravo ostvarili do 1. januara 2026. najniža penzija iznosi 666,76 KM.

Iza tih iznosa ponovo se otvara pitanje žena koje su upravo zbog godina provedenih izvan formalnog tržišta rada, brinući o djeci ili drugim članovima porodice, imale kraći staž.

To je i srž problema o kojem govore sagovornice – rad koji je bio presudan za porodicu i društvo nije nužno donosio ekonomsku sigurnost ženi koja ga je obavljala.

Problem nije samo visina primanja.

Smajlović upozorava i na način na koji sistem posmatra starije građane. Socijalna zaštita, kaže, velikim dijelom počiva na statusu.

Ali iza te administrativne kategorije mogu biti potpuno različiti životi.

Sistem iz same oznake „penzioner“ ne zna živi li osoba sama, treba li joj zdravstvena ili socijalna usluga i ima li ikoga ko joj može pomoći.

Prosjek tako može sakriti nejednakost.

A nevolja postaje vidljiva tek kada je već velika.

Stariji među grupama s najvećom nesigurnošću hrane

Da problem nije samo zbir pojedinačnih životnih tragedija pokazuju i dostupna istraživanja.

UNDP-ova brza procjena sigurnosti opskrbe hranom za ranjive grupe u BiH, provedena 2022. i 2023. godine na 175 pojedinaca i 250 domaćinstava iz ranjivih kategorija, pokazala je da se 32,6 posto ispitanih smatralo nesigurnim u pogledu hrane. Starije osobe i samohrani roditelji bili su među grupama s najvišim nivoom nesigurnosti hrane u tom istraživanju.

Podaci Agencije za ravnopravnost spolova BiH također ukazuju na dugotrajniju strukturnu nejednakost: žene imaju znatno veći udio u neplaćenom radu, uz nejednaku podjelu porodičnih obaveza i nedovoljno razvijene usluge brige o djeci i starijima.

Drugim riječima, ono što postane vidljivo u starosti često je počelo mnogo ranije.

Erjavec kao jedno od mogućih rješenja izdvaja socijalne penzije i priznavanje rada koji je tokom života ostao nepriznat.

Centri za zdravo starenje i mjesta na kojima se stariji mogu družiti jesu važni, kaže, ali ljudima je potrebna i mogućnost da samostalno žive.

Rješenje, saglasne su sagovornice, ne može zavisiti samo od humanitaraca, komšija ili pojedinačnih činova dobrote.

Smajlović govori o potrebi sistemskog i multisektorskog pristupa u kojem bi učestvovali donosioci odluka, pravnici, ekonomisti, socijalni radnici – ali i same starije osobe.

Jer dostojanstven život ne bi smio zavisiti od toga hoće li neko pokucati na vrata.

Na kraju razgovora postavljeno je možda i najteže pitanje.

Kakvu poruku društvo šalje svojim građankama ako nakon čitavog života rada, brige i odricanja završe u redu za hranu?

Smajlović je odgovorila u nekoliko riječi:

„Šaljemo poruku da dostojanstvo ima rok trajanja.“

Dok smo ekonomski produktivni, radimo i doprinosimo, društvo nas vidi.

A ta poruka nije namijenjena samo ženama koje danas čekaju obrok u narodnoj kuhinji ili onima koje je Erjavec vidjela pored puta kod Potočara.

Ona je upućena i ženama koje upravo sada odlaze na posao, odgajaju djecu, njeguju roditelje, uzimaju bolovanje kada se dijete razboli, prekidaju karijeru kada nekome u porodici zatreba njega i svakoga dana obavljaju sate rada koji neće biti evidentirani ni na jednoj platnoj listi.

Jer ekonomska slika starosti ne nastaje onoga dana kada neko dobije prvu penziju.

Ona se gradi cijelog života.

I ako nakon svih godina rada, brige i odricanja jedna žena mora stati u red za obrok ili pored puta tražiti novac da bi se prehranila, pitanje više nije samo koliko ona ima novca.

Pitanje je koliko je društvu ostalo dostojanstva.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad