Iako stručnjaci upozoravaju da je riječ o hitnom i izuzetno opasnom medicinskom stanju, ova bolest se još ne nalazi u zvaničnim medicinskim priručnicima.
Samo mjesec dana prije stravičnog čina, Clancy se povjerila majci i tadašnjem suprugu, priznavši im da “ima misli da naudi djeci”.
Njena majka Paula Musgrove posvjedočila je na suđenju ove sedmice da joj je kćerka tada rekla: “Ovo nisam ja, nikad prije nisam bila ovakva.”
Iako ne osporava da je počinila ubistva djece Core (5), Dawsona (3) i Callana (osam mjeseci), Clancy se izjasnila da nije kriva po nekoliko tačaka optužnice.
Njena odbrana temelji slučaj na tvrdnji da je patila od teške postporođajne psihoze te da je nakon rođenja trećeg djeteta počela patiti od snažnih halucinacija i deluzija, piše BBC.
“Nije bila u stanju da uskladi svoje ponašanje sa zakonom i nije shvatala nezakonitost svog čina”, svjedočio je klinički i forenzički psiholog Paul Zeizel. S druge strane, tužioci tvrde da je ubistvo bilo proračunato i namjerno.
Kod postporođajne psihoze pacijentice mogu iskusiti maniju, tešku depresiju ili kombinaciju oba stanja, uz psihotične simptome poput slušanja glasova. U rijetkim slučajevima – prema istraživanjima, između jedan i četiri posto njih mogu nauditi sebi ili djeci.
Tragični kontrast ovog stanja najbolje opisuje svjedočenje njenog bivšeg supruga Patricka Clancyja. Na dan ubistva, Lindsay se igrala s djecom u snijegu.
“Imala je jedan od svojih najboljih dana”, ispričao je.
No, kada je uvečer otišao po večeru i vratio se kući, zatekao je djecu mrtvu, a suprugu teško povrijeđenu u pokušaju samoubistva.
“Žena može u jednom trenutku izgledati sasvim dobro, a malo kasnije biti izuzetno bolesna. Osoba tada gubi kontakt sa stvarnošću”, objašnjava dr. Jennifer Payne, stručnjakinja za reproduktivnu psihijatriju.
Uprkos ozbiljnosti, postporođajna psihoza se suočava s ogromnom preprekom – još nije zvanično uvrštena u Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM-5), svojevrsnu “Bibliju” psihijatrije.
Profesorica Veerle Bergink naglašava da to stvara nesagledive probleme.
“Ne možete istraživati bolest ni govoriti o njoj ako nema ime i kriterije. Zbog toga nema finansiranja, nema adekvatnog sistema zaštite i o njoj se ne uči na medicinskim fakultetima”, upozorava Bergink.
O tome svjedoči i Meghan Cliffel, majka koja je 2015. preživjela postporođajnu psihozu. Osam mjeseci nakon poroda počela je halucinirati da je prate i da njen suprug želi oteti kćerke. Završila je u psihijatrijskoj bolnici vezana lisicama.
“Osjećala sam se kao da pipam u mraku. Nije postojao jasan protokol oporavka, za razliku od bolesti poput raka dojke. Zato je nevjerovatno važno da se o ovome priča, kako ne bismo bili iznenađeni kada se desi tragedija, već kako bismo proaktivno gradili sistem zaštite majki”, apeluje Cliffel.
Medicinski stručnjaci naglašavaju da je, uprkos stravičnim ishodima poput slučaja Clancy, postporođajna psihoza izlječiva.
Kao primarni tretman koristi se litij, stabilizator raspoloženja, a zavisno od simptoma primjenjuju se antipsihotici ili elektrokonvulzivna terapija (ECT). Iako većina pacijentica zahtijeva boravak u bolnici, uz adekvatnu ljekarsku njegu moguć je potpuni oporavak.
Uz pravilnu prevenciju i terapiju, žene koje su preživjele ovu epizodu mogu kasnije sigurno rađati djecu, kao što je to bio slučaj s Meghan Cliffel.
