Historijska drama “Palestine ’36” rediteljice Annemarie Jacir vraća nas u ključni trenutak 1936. godine, u vrijeme Velikog palestinskog ustanka protiv britanske kolonijalne vlasti, podsjećajući da današnja stradanja imaju svoje duboke i sistematske korijene u prošlosti.
Jedno od najupečatljivijih lica ovog filmskog ostvarenja je libansko-palestinska glumica Yasmine Al Massri, publika širom svijeta poznaje i po ulogama u seriji “Quantico” te filmu “Caramel”. Ulogom Khuloud – obrazovane, prkosne i visprene novinarke iz jerusalemske elite 30-ih godina – Yasmine ne donosi samo glumačku interpretaciju, već otjelotvoruje naslijeđe snažnih palestinskih žena koje su se borile za slobodu i vlastiti glas.
Film “Palestine ’36” prikazan je prije nekoliko dana na Sarajevo Film Festivalu, a sad smo s Yasmine razgovarali o snazi pamćenja kao obliku otpora, ličnom i kolektivnom žalovanju, ali i posebnoj povezanosti koju osjeća sa Sarajevom i njegovim ljudima – gradom koji, dijeleći vlastite rane, drugima nudi prostor u kojem ne moraju skrivati svoje osjećaje.
Moj djed je bio izbjeglica, moj otac je rođen kao izbjeglica i ja sam rođena kao izbjeglica
Na samom početku razgovora za Klix.ba Yasmine priča historiju svoje porodice koja je još ’40-ih izbjegla u Liban.
“Dakle, rođena sam kao palestinska izbjeglica u Libanu, jer je moj djed preživio Nakbu 1948. godine. Otišao je u Liban, a mnogo ljudi ne zna da palestinske izbjeglice nemaju pravo na libansko državljanstvo. Možete biti rođeni u Libanu, ali nikada nećete steći libansku nacionalnost ako ste musliman. Liban je oduvijek bio nesiguran zbog demografske neravnoteže. Moj djed je također bio uvjeren da ćemo se vratiti u Palestinu. Tako je moj otac tamo rođen kao izbjeglica, ja sam tamo rođena kao izbjeglica, i meni je oduvijek bilo veoma važno da ispričam tu priču, jer je danas niko ne priča”, započinje.
Ističe da su njene oči, ali i njene porodice, uprte ka Gazi jer je to dio nacije koji krvari te uz to poručuje “Razarajuće je kako palestinski narod danas živi u Libanu”.
Yasmine u filmu tumači lik novinarke Khuloud, a kaže da je nakon što je dobila spoznala da i sama potiče iz loze jakih žena poput nje.
“Potičem iz loze žena koje su obrazovane, sofisticirane. Žene koja je studirala na Oxfordu ’30-ih godina i koja se nije bojala napraviti zabavu u svojoj kući, pozvati Engleske goste, pozvati sve i reći im: ‘Ne možete nam to raditi. Zaslužujemo pravo na odlučivanje, ne možete tako tretirati seljane, pretjerujete, zaslužujemo slobodu’. Žene su se tada zaista borile za slobodu. Postojala su civilna društva koja su se uistinu zalagala za slobodu”, priča u nastavku.
Ističe da je u to vrijeme postojala jaka veza s Britanijom, svakodnevni odnosi u kojima su bivali pozivani u kuće Palestinaca, jeli su zajedno, živjeli u Jerusalemu.
“Mnoge engleske porodice živjele su u Jerusalemu i imale svoje klubove. Dakle, nije to bila samo vojna okupacija, postojao je život, odnos s Englezima. I mnogi od naših ljudi su vjerovali da može doći do mira kroz miran suživot. Khulood mi je to pokazala, pokazala mi je taj dio mog društva. Pokazala mi je lozu jakih žena iz koje potičem”, objašnjava.
Postoji sistem iza patnje mog naroda, zbog toga Izraelu prolazi sve što radi
Dodaje i da je film zapravo nju naučio šta se dešavalo njenoj zemlji ’30-ih godina, jer kada ste rođeni i odrastate u Libanu, niko vas ne uči vašoj historiji.
“Moj otac mi nikada nije rekao zašto sam rođena u Libanu. Znala sam da sam Palestinka i to je to. I rekla sam to jučer, čim bih izašla iz kuće, prebacila bih se na libanski dijalekt. Nisam ni znala zašto se prebacujem na libanski dijalekt. Nisam znala da smo bili u opasnosti tokom građanskog rata, da su Palestinci bili meta jer su smatrani jednim od razloga zašto je građanski rat počeo. Tako da me film ‘Palestina ’36’ naučio šta se dogodilo. Naučio me i zašto se Izraelu danas prolazi to što radi našem narodu. Shvatila sam da oni nisu započeli taj sistem kršenja prava, ugnjetavanja, torture, razdvajanja i podjela. Sve je to bilo proučeno, strateški planirano i kao da postoji sistem, nauka iza patnje mog naroda i moje vlastite patnje. I kada to znate udahnete i kažete: ‘Imam posla’. I odete raditi. U mom slučaju, to je ono što radim: glumim, pričam priče, razgovaram s vama”, priča Yasmine u nastavku.
Produkcija filma “Palestine ’36” bila je izuzetno zahtjevna zbog geopolitičke situacije i eskalacije sukoba nakon oktobra 2023. godine, a to ističe i Yasmine.
“Trebalo je da snimamo u Betlehemu i mnogi od nas su bili spremni za polazak. Imali smo rezervisane karte i imala sam čak i stan u Los Angelesu kojeg sam se odrekla, jer sam mislila – ne treba mi kirija na grbači ako nisam u tom stanu. I odjednom se dogodio 7. oktobar, pa 8. oktobar, a danas mislim da smo na skoro 1.000 dana genocida u Gazi, i to se i dalje dešava. Tada nismo znali da ćemo sjediti i gledati to sve do danas”, navodi.
Ističe da se, bez obzira što se neplanirano našla bez doma, ne može žaliti uzevši u obzir s čime se suočava narod u Gazi.
Na pitanje kako se osjeća kao Palestinka dok njen narod trpi genocid kaže: “Ne mogu reći kako se osjećam. Obično, kada neko umre u tvojoj porodici, šta radiš? Nosiš crninu, žališ, ljudi dolaze da ti izraze saučešće, mi to zovemo azaa. Sahraniš one koje voliš i oprostiš se. Naš narod, palestinski narod, nije u mogućnosti da sahrani svoje mrtve. Nismo u mogućnosti da organizujemo dženazu ili sahranu. Nismo u mogućnosti da žalimo. Nismo. Ako danas pitate bilo kojeg Palestinca kako je, ne možemo vam ni reći kako smo, jer čekamo da dobijemo tijela. Čekamo da pokopamo tijela”.
Napominje da premda u svijetu postoji toliko solidarnosti s Palestinom, nije u stanju da to doživi.
“Ne mogu ići sjediti u publici i gledati ljude kako sviraju muziku u čast Palestine, a zapravo o dženazi moje vlastite porodice. Ludo je ovo što nam se dešava. I ne postoji dovoljno terapije za to. Morat ćemo izmisliti novi tretman, novu metodu da pričamo o tome i da to obradimo. Djeca u Gazi koja preživljavaju ovo što se dešava, genocid, i mnogima od njih su amputirani udovi. Nikada nije bilo toliko djece s amputacijama kao što ima u Gazi. Postoji i novi naziv za to u psihologiji. Zamisli! Ne mogu ni izgovoriti taj naziv”, navodi.
Ljudi vas grle u Sarajevu i žele da se osjećate sigurno
Govoreći o boravku na Sarajevo Film Festivalu, Yasmine Al Massri ističe duboku povezanost koju je osjetila s gradom i njegovim stanovnicima. Za nju Sarajevo nije samo filmska pozornica, već mjesto čije rane i historijsko iskustvo patnje stvaraju jedinstven prostor empatije i autentičnog razumijevanja.
“Sretna je možda površna riječ, ali zaista se osjećam dosljedno sebi dok sam ovdje. Ne moram glumiti i ne moram lagati o svojim osjećajima. Kada sam stigla ovdje, osjetila sam to. Vidi se to u arhitekturi. Onog trenutka kada vidite zidove ovog grada, znate da je tu bilo krvi, da je bilo bola, da je bilo dženaza i da je bilo žalosti u ovom gradu. Znate to, prepoznajete to na licima ljudi. Ali to vidite i u njihovim osmjesima, i vidite u njihovoj velikodušnosti, i vidite u načinu na koji vas grle i žele da se osjećate sigurno među njima”, govori Yasmine.
Ističe da se osjeća tako sretnom ovdje jer se ne mora pretvarati.
“Ne moram se pretvarati da sam budala, ne moram se smijati ako mi se ne smije. To mi zaista daje nadu. Također, to je nešto što je naša rediteljica Annemarie Jacir rekla, i to mi se zaista svidjelo. Rekla mi je: ‘Yasmine, osjetila sam nadu kada sam došla ovamo, jer ovo je ono što će naša zemlja biti jednog dana’. I to je tako lijepa stvar. Nisam razmišljala o tome na taj način, jer još uvijek čekam da ostvarim pravo da se vratim u Palestinu i da mogu tamo živjeti, ali ovaj grad mi daje toliko nade, jer dijeli svoje rane sa mnom”, priča.
Za kraj se osvrnula na svoj doživljaj Sarajevo Film Festivala kazavši da se nada da će imati priliku vratiti se.
“Volim, obožavam ovaj festival. Mislim da će ovaj festival u budućnosti sticati sve veću i veću reputaciju. Znam da je jedan od najvažnijih festivala na svijetu, ali mislim da će uspon autohtone kinematografije donijeti više pitanja socijalne pravde, i ne mogu zamisliti bolju zajednicu od ovog festivala koja bi prihvatila ove buduće talente. Nadam se da ću se vratiti”, poručuje.
