Cijela Vučićeva politička ekskurzija osmišljena je tako da sadrži sve elemente prepoznatljivog marketinga, gdje se lider Srbije pojavljuje kao spasilac i veliki brat svih Srba. Obilazeći mjesta i gradove, uglavnom po entitetu Republika Srpska, Vučić je obilazio građane, rukovao se s prolaznicima, pržio ćevape i obećavao pomoć iz Srbije.
Na tom putu obišao je i selo svog porijekla, selo Čipuljić kod Bugojna, gdje je organizovao susret s mještanima, prepričavajući i romantizirajući svoje dječačke uspomene, spuštajući se na nivo običnog skromnog čovjeka, kao da s politikom nema nikakve veze. Cilj je poslati poruku da je Vučić više od predsjednika Srbije, da je narodni čovjek koji dijeli narodne muke i pregalački se trudi da spaja mostove među ljudima.
I onda na vrhuncu putovanja, prilikom obilježavanja godišnjice stradanja Srba u “Oluji” u Mrkonjić Gradu, Vučić je odaslao sve one poruke koje istinski čine njegov politički profil. Naglašavao je poruke za koje zna da će kod naroda izazvati reakciju i podršku iz publike. U tom tonu naročito je naglasio kako ga vrijeđa pojam Srbijanac.
“Nema kakvim se trikovima nisu služili. Koliko puta smo izgovorili sintaksu hrvatski Srbin, kosovski Srbin, a nikad niste izgovorili srpski Hrvat, nikad niste to čuli jer mi nismo prevaranti. Nikada nisu mogli da podnesu Srbe, koristili su prisvojne pridjeve. Nismo mi ni hrvatski ni bosanski ni srbijanski, mi smo samo Srbi, nemojte da nas dijelite, nemojte da nam izmišljate imena da ne bismo mi vama počeli da izmišljamo imena”, kazao je Vučić.
Potom je nastavio u kontekstu Sarajeva i Sandžaka.
“Kad kažu u Sarajevu Srbijanac, ja nisam Srbijanac iako sam rođen u Beogradu i Srbiji. Ne zovu ni Ugljanina Srbijanac, ima da nas zovete Srbi, da nas poštujete, jer mi istom rodu pripadamo i nema nikakve razlike između Srba iz Pirota, Nikšića, Kosovske Mitrovice. Ne budete li promijenili ponašanje, mi ćemo da promijenimo ponašanje pa ćete da vidite kako izgleda kad vam budemo davali imena i nadimke”, zaprijetio je Vučić.
Upravo taj jezički detalj, koliko god se činio kao usputni element, čini važan dio šireg narativa koji proizilazi iz starih ideja o velikoj državi koja treba da okuplja sve Srbe regije. Činjenice kažu da Srbima u BiH niko ne negira nacionalni identitet, a razlikovanje Srba iz Srbije pojmom Srbijanac (što je odrednica za čovjeka koji živi u Srbiji) je tek jezička kategorija.
Dakle, Vučiću smeta naglašavanje pojma Srbijanac, jer on jasno razgraničava Srbina koji živi u Srbiji, od Srbina koji žive u BiH, Hrvatskoj ili Crnoj Gori. Jer insistiranjem na toj terminologiji, barem u jezičkom smislu se stavlja do znanja da je BiH država Srba koji žive u BiH, Crna Gora država Srba koji žive u Crnoj Gori, a Hrvatska država Srba koji žive u Hrvatskoj. Niko ne spori niti može zabraniti ni specijalne veze koje jedan narod ima u kulturnom i svakom drugom smislu, no Vučić ne želi čuti, a kamoli izgovoriti poruku da Srbi iz BiH kao svoju državu primarno trebaju posmatrati BiH, a ne Srbiju.
Tako u uvrijeđenom tonu iz Mrkonjić Grada šalje poruku kako, ko biva i Srbi mogu početi izmišljati drugima imena. U tom kontekstu isti Vučić, koji sebe prodaje kao velikog pomiritelja i čovjeka koji se grli s komšijom Bošnjakom iz Čipuljića, ignoriše činjenicu da njegov politički pulen Milorad Dodik godinama Bošnjake svodi na vjersku grupu, nazivajući ih muslimanima u skoro svakom političkom kontekstu koji mu se ukaže.
Čak i kada je najavljivao posjetu BiH, Vučić se nije potrudio da kaže da ide u BiH, već da ide u Republiku Srpsku i, kako je naglasio, “Bh. Federaciju” i tim simboličnim i na prvi pogled nevažnim detaljom, Vučić je pokazao kako itekako vodi računa o izboru riječi i terminologiji, ali mu smeta sasvim legitimni pojam Srbijanac za Srbina iz Srbije.
