Osobe koje su imale težinu u vašem životu vremenom se pretvaraju u tihe tragove. Problem ne nastaje od same pomisli na tu osobu, već na ono što se dešava nakon preispitivanja zašto još uvijek mislite na tu osobu i da li ste nastavili dalje.
Sve to pokreće nepotrebni pritisak jer sjećanja na tu osobu i dalje postoje. Savremeni pogled na emocije tada ide u jednom pravcu, uz manje borbe i više prihvatanja. Takve misli se najčešće ne pojavljuju slučajno, već dolaze u trenucima umora, dosade, stresa ili usamljenosti kada mozak traži poznate emotivne obrasce.
Najveća greška je pokušaj da sve potpuno izbrišete, što ne funkcioniše. Ono što funkcioniše je da prestanete s vraćanjem na stare fotografije, zamišljanje scenarija, emotivne rutine vezane za prošlost jer to održava vezu živom, a ne sama uspomena.
Umjesto toga, fokus se premiješta na sadašnjost. Ne kroz teoriju, već kroz konkretne stvari poput novih iskustava, novih ljudi, novih navika. Život koji se dešava sada postaje glasniji od onoga što je bilo.
Stručnjaci ističu da ne postoji trenutak kada se nešto nikada više neće pojaviti u vašim mislima, već postoji samo trenutak kada to više nema moć nad vama, a to je ujedno znak da ste nastavili dalje.
