S obzirom na to da se Evropa zagrijava dvostruko brže od globalnog prosjeka, posljedice će se neminovno preliti i na našu zemlju.
U razgovoru za naš portal, profesor finansija Sanel Halilbegović pojašnjava zašto je krajnje vrijeme da država i privrednici promijene ploču i shvate da je borba protiv klimatskih promjena zapravo borba za opstanak ekonomije.
Brže zagrijavanje Evrope dugoročno će povećati rizik od poremećaja u lancima snabdijevanja.
Kako ističe Halilbegović, to će se manifestovati kroz veće troškove energije, hrane i transporta te češće ekstremne vremenske događaje.
“Sve to će se prelijevati na ekonomije poput BiH, koje su snažno povezane s evropskim tržištem. Zbog toga će naša privreda morati više ulagati u diversifikaciju dobavljača, zalihe i alternativne izvore energije. Otpornost lanaca snabdijevanja postat će jednako važna za konkurentnost domaće privrede kao i sama cijena proizvodnje”, objašnjava Halilbegović.
Gubitak 14 posto BDP-a
Iako su rizici očigledni, kreatori politika u BiH klimatske promjene i dalje pretežno tretiraju kao ekološko pitanje.
“Postaje sve jasnije da je to zapravo suštinski ekonomsko pitanje – pitanje rasta, javnih finansija, konkurentnosti, zaposlenosti i investicija. Svjetska banka procjenjuje da bi klimatske štete, bez adekvatne adaptacije, mogle smanjiti BDP Bosne i Hercegovine do 14 posto do 2050. godine”, upozorava Halilbegović.
Dodatni udar na domaću privredu bit će evropska zelena tranzicija i mehanizmi poput CBAM-a (Mehanizam za prekogranično prilagođavanje cijene ugljika), koji će direktno utjecati na konkurentnost bh. izvoznika.
Zbog toga se klimatska politika više ne smije posmatrati odvojeno od ekonomske.
Kada je riječ o pitanju sigurnosti hrane, svijest poljoprivrednika o potrebi osiguranja proizvodnje raste, ali i dalje nije srazmjerna rastu klimatskih rizika.
“Poljoprivrednici često osiguranje posmatraju kao dodatni trošak, umjesto kao instrument upravljanja rizikom. Država pruža određenu, nažalost nedovoljnu, podršku. FBiH je i u 2026. godini predvidjela sredstva za sufinansiranje osiguranja poljoprivrede, ali smatram da bi podrška trebala biti sistematičnija i dugoročnija. Osiguranje proizvodnje je investicija u finansijsku stabilnost poljoprivrednika, prehrambene industrije i ukupnu sigurnost snabdijevanja hranom”, decidan je Halilbegović.
Koraci za spas kompanija
Pametno upravljanje resursima, posebno vodom, postalo je strateški imperativ. Domaće kompanije su sve više svjesne da to nije samo ekološka obaveza, već način za smanjenje operativnih troškova.
Ipak, finansijska sposobnost varira, a mala i srednja preduzeća su posebno ograničena pristupom kapitalu.
“Ključno je razvijati povoljnije izvore finansiranja i zelene kreditne linije. Svjetska banka procjenjuje da svaki euro uložen u klimatsku adaptaciju može donijeti do 10 eura ekonomskog povrata”, naglašava naš sagovornik.
Na pitanje šta je prvi korak koji jedna prosječna domaća kompanija treba napraviti već danas, Halilbegović savjetuje oprez i analizu umjesto naglih investicija.
“Prvi korak ne bi trebao biti velika investicija, već procjena vlastite izloženosti rizicima. Kompanije se moraju zapitati: Šta bi se desilo s proizvodnjom, dobavljačima, energijom, vodom i prihodima kada bi došlo do suše, poplave, ekstremnih temperatura? Nakon takve procjene, pravi se prioritetna lista ulaganja i računa njihov povrat. Otpornost se mora posmatrati kao dio upravljanja rizikom i dugoročne finansijske strategije, a ne kao puki trošak”, zaključuje profesor Halilbegović.
