Sve pjesme nastale su u posljednjih nekoliko godina, a Kekin ih je okupio na albumu koji se ni ne trudi biti posebno uredan, tematski zaokružen ni pretjerano pristojan.
Ima tu starenja, prijateljstava koja su se putem negdje pogubila, neizgovorenih stvari, bračnih brodoloma, svjetskih problema, lijekova, sobnog bicikla, jedne jetre i, naravno, dovoljno muzike da se sve to lakše podnese.
“Ne volim pisati o svojim pjesmama jer ne kažu zalud da je pisati o muzici kao plesati o arhitekturi, ali svaki put kad nešto izdam ljubazni me izdavač zamoli da napišem pa ću evo opet malo zaplesati i pokušati pritom ne spoilati vam album. A sad dopustite da zaplešem”, kaže Kekin.
Iako je album nastao iz vrlo različitih priča sve ih nekako povezuje isti lik. Čovjek koji je nešto stariji nego što je bio na početku karijere, ponešto naučio, puno toga zaboravio, a u međuvremenu shvatio da neke životne savjete koje je slušao kao klinac možda ipak treba uzeti s rezervom.
Taj se lik pojavljuje već u uvodnoj pjesmi “Star” kao stari punker koji u pedesetoj sluša kako mu dobacuju da svira nešto staro i pokušava se s tim nekako nositi.
Kekin ovdje više priča nego što pjeva, što bi mogla biti dobra vijest za sve one koji ne vole kad pjeva ili barem za one koji ga više vole slušati kad se žali.
Slijedi “Marko nogomet”, Kekinov aktuelni singl koji priča o bračnom brodolomu, jednom telefonu, ljubavnici skrivenoj pod vrlo nevjerovatnim imenom, povratku mami i bendu koji se pojavljuje tamo gdje mu je možda i najpotrebnije.
Pjesma je malo irski punk, a za to postoji sasvim jednostavno objašnjenje: harmonikaš Andrija rođen je u Dubrovniku, a Kekin u Njemačkoj.
Nakon “Marka” stiže “Jetra” jer ako te kroz život vodi srce, a ne mozak, dobro je imati barem jedan organ koji još uvijek sarađuje. Mark Mrakovčić za tu je priliku složio riff koji, prema Kekinovim riječima, “izbija bubreg, ali ne štedi ni jetru”.
“Mislim da ću kad-tad od ovoga napraviti narodnjak”, kaže Kekin.
Mark je jedan od muzičara s kojima je Kekin napravio velik dio novog albuma pa nije slučajno da neke pjesme odu u potpuno drugom smjeru, kao “Rane hrane strvinare”, uz koju već na početku treba upozoriti nježnije slušatelje da tu pjesmu slobodno preskoče.
Kekin kaže da se neki ljudi lako uvrijede kad ih nazoveš strvinarima čak i kad svojim ponašanjem poprilično uvjerljivo rade na toj tituli. Pjesma “Nisam siguran” dolazi iz sasvim druge vrste iskustva.
“Što sam stariji, sve sam manje siguran da nakon svake kiše dolazi sunce, da pametniji uvijek treba popustiti ili da se po jutru dan poznaje – naučio sam hvaliti dan tek kad se smrači. Zbog poslovice ‘Pametniji popušta’ sada momci iz zadnje klupe drže profesorima predavanja kako biti uspješan u životu”, kaže.
U tu priču uklapa se i “Trening za umiranje”, pjesma koju je Kekin napisao s 20 godina i koja ga prati kroz različita životna i muzička razdoblja, a nakon više od tri desetljeća odlučio ju je ponovno snimiti, ovoga puta s Darkom Rundekom.
“Htio sam joj dati novo ruho, ali sačuvati energiju i nabrijanost zbog kojih je toliko dugo ostala važna i meni i publici. Kad sam ju napisao, zvučala je više kao country pjesma pa je ova obrada više povratak prvoj verziji nego nova obrada klasika”, rekao je.
“Centrifuga” je za sve one koji su nekad trebali nekome nešto reći, a nisu rekli, pa ostali pristojni i onda cijelu noć u glavi vodili razgovor koji se nikad nije dogodio.
“Ilica i Marica – Hajka za odrasle” odlazi još dalje i to sve do Baltika i problema s ribarstvom, dok se “Selo moje malo” vraća na nešto puno bliže.
“Svako od nas ima bar jednog frenda s kojim je prošao kroz sito i rešeto, ali je*i ga, kroz godine nas razbacao život k’o dijete igračke pa se vidimo samo još u prolazu, dogovore kave koje se nikad neće popit. Je l’ ti imaš nekog takvog”, upitao je Kekin.
“Treći svijet” spušta se još jedan sprat niže pa ako gledamo svijet kao zgradu, Kekin živi u suterenu, ali ne gubi nadu dok god postoji neko ko je na minus dva. U toj pjesmi pridružuje mu se Gino iz KulturShocka koji već dugo živi u Seattleu i ima iskustva s različitim katovima života.
“Bilo bi glupo” nastala je iz jednostavne ideje da agresiju treba nekako izbaciti iz sebe. Kekin je pronašao vlastitu kombinaciju fizičke aktivnosti i lijekova zahvaljujući kojoj je postao toliko smiren i ljubazan da više ni ljude koje bi najradije poslao na jedno mjesto ne šalje tamo odmah. Otkad ima sobni bicikl i male žute pilule, sve mu fantastično ide.
Za “Neispravnog vokalista”, Kekin kaže da moraš samo biti malo neispravan u glavi. Nije loše ni ako te nešto muči i znaš od toga napraviti pjesmu s kojom će se neko moći poistovjetiti. Usput bi bilo zgodno naći nekog da te trpi takvog neurotičnog, a to je možda i najteži dio.
Jedna od pjesama koja je potpuno izmakla planu je “Stablo”. Mark Mrakovčić je počeo u studiju prebirati po žicama, a Kekin je čuo nešto što ga je pogodilo i pjesma je krenula gotovo sama od sebe. Prva reakcija bila je: “Ljudi moji, što je ovo…”, a dalje se više-manje sve samo dogodilo.
“Ovo mi je možda i najdraža pjesma na albumu, a pojma nemam zašto”, poručio je.
Onda taman kad se čovjek navikne na sve te dijagnoze, savjete, jetre, strvinare i životne promašaje, album završava sasvim drugačije. “Iza prvog ugla” nastala je na stihove Ljubivoja Ršumovića.
“Čim sam je pročitao, sam se naježio od glave do pete i odmah imao melodiju spremnu. S aranžmanom sam se mučio godinama. Onda sam pozvao svoga druga Rade Šerbedžiju, jer mi je trebalo malo životnog iskustva za takvu pjesmu. Hvala Radi i Ršumu što su mi omogućili ovakav grande finale albuma”, kaže Kekin.
Na kraju ostaje album koji ide od starenja i prijateljstava do jetre, lijekova, bračnih brodoloma, strvinara i svega ostalog što čovjek putem pokupi. Neke su stvari ozbiljne, neke baš i nisu, a neke su vjerovatno najbolje ispale upravo zato što ih se nije previše planiralo.
“Možda zato i ima toliko humora. Ako već ne možeš puno toga promijeniti, uvijek možeš od toga napraviti pjesmu”, istaknuo je Kekin.
Album “PUN.K Mile Kekina” od danas je dostupan na svim digitalnim servisima.
