Solarne i vjetroelektrane ukupne snage preko 1.100 megavata, stotine radnih mjesta i investicioni ciklus koji bi trajao godinama stvaraju sliku energetskog procvata kakav ovaj kraj nikada nije imao.
Da iza ove slike stoji priča koja je daleko složenija te znatno manje optimistična vrlo brzo su pokazali dokumenti i informacije o spornim vezama, neispunjenim ugovorenim obavezama, izostanku uplata u budžet i pokušajima prenosa koncesija mimo utvrđenih procedura.
Upravo to otvara niz ozbiljnih pitanja o zakonitosti, transparentnosti i stvarnoj realizaciji projekta.
Ugovori potpisani, obaveze ignorisane
Naime, projekat koji je predstavljen kao nova razvojna šansa zapravo se nadovezuje na koncesione ugovore za izgradnju solarnih i vjetroelektrana potpisane još u novembru 2023. godine sa firmom “TLG” iz Travnika.
Ti ugovori trebali su biti temelj pomenutih najava, ali su, kako se sada pokazuje, ostali bez svoje suštine. Precizne lokacije na kojima bi se gradili energetski objekti nikada nisu definisane, iako je to bila obaveza koncesionara u jasno određenom roku.
Naime, prema ugovoru o dodjeli koncesije nisu precizirane katastarske čestice nego širi obuhvati. Koncesionar se obavezao da u roku od 24 mjeseca definiše tačne katastarske čestice i zaključi aneks ugovora, međutim, kako saznajemo, ta obaveza nije implementirana, iako je riječ o jednom od glavnih elemenata ugovora.
Osim toga, koncesionar je bio obavezan uplatiti jednokratnu koncesionu naknadu od 1,5 posto vrijednosti investicije, također u roku od dvije godine. Naknada koja bi, prema procjenama, iznosila oko 15 miliona maraka nikada nije ispunjena.
Uprkos neispunjenim obavezama, firma “TLG” je zatražila nedavno od kantonalne vlade u Goraždu da svoja prava prenese na novoosnovani Balkanski energetski holding (BEH), registrovan u ovom gradu početkom godine. Upravo ta kompanija predstavljena je na forumu kao nosilac buduće “mega investicije”.
Ono što javnosti nije odmah bilo jasno jeste ko zapravo stoji iza te firme. Vlasnička struktura vodi do sarajevske kompanije LTL i britanskog partnera, ali i do Zlatka Lagumdžije čija se povezanost sa projektom dovodi u vezu kroz vlasničke udjele i porodične relacije. Prema dostupnim podacima direktorica BEH-a je Lamija Ćeremida, što je dodatno otvorilo prostor za pitanja o transparentnosti i mogućem preplitanju politike i kapitala.
Iako se zvanično nisu oglasili, institucije kantona, prema saznanjima Klix.ba ostaju na opreznoj distanci. I Komisija za koncesije BPK Goražde i Ministarstvo za privredu BPK Goražde već su zauzeli stav da za prenos koncesije trenutno ne postoje uslovi, upravo zbog toga što osnovni ugovor nije realizovan. U prevodu, ne može se prenijeti nešto što suštinski nije ni zaživjelo.
Raskid ugovora?
Iz izvora bliskih Vladi može se čuti i da se razmatra mogućnost raskida ugovora, iako se s tim ne žuri zbog potencijalnih pravnih posljedica. U isto vrijeme, naglašava se da bi slika bila potpuno drugačija da su obaveze ispunjene, da su definisane lokacije i da je budžet dobio milionski prihod koji mu pripada.
Ipak, možda najvažniji dio ove priče ne nalazi se ni u ugovorima ni u vlasničkim strukturama, već u infrastrukturi koja još ne postoji. Naime, bez izgradnje prenosne mreže, koju razvija Elektroprenos BiH, proizvedena energija ne može biti uključena u sistem. To znači da, bez obzira na planove i investicione projekcije, elektrane u ovom trenutku ne bi imale gdje “plasirati” proizvedenu struju.
Upravo tu mnogi vide ključ razumijevanja cijelog slučaja. Lokacije koje su danas tek potencijal, sa izgradnjom mreže mogle bi postati izuzetno vrijedne. U tom kontekstu, sve češće se postavlja pitanje da li se kroz odgađanje obaveza i pokušaje prenosa koncesija zapravo kupuje vrijeme, čekajući trenutak kada će investicija postati znatno isplativija, bez ulaganja i bez uplate i jedne marke u budžet kantona.
Paralelno s tim, otvara se i šire pitanje, ko bi uopće trebao upravljati ovakvim projektima. U vremenu kada energija postaje jedno od ključnih geopolitičkih pitanja, ima i onih koji zagovaraju da se u razvoj uključe domaći kapaciteti poput Elektroprivrede BiH, umjesto da se strateški resursi prepuštaju vanjskim partnerima.
Između velikih najava i konkretnih rezultata, ova priča ostaje zarobljena u neizvjesnosti. S jedne strane je vizija energetskog centra i milijarderskih ulaganja, a s druge realnost neispunjenih obaveza. Hoće li Goražde zaista postati energetsko čvorište ili će ova priča ostati još jedna ambiciozna najava bez pokrića, zavisit će od narednih poteza institucija, ali i od toga hoće li se konačno uspostaviti jasna pravila igre u kojoj obećanja prate i konkretna djela.
