Svaki put kada neko napiše “ali”, a zatim nastavi tražiti obrazloženja, ili kada osudi zločin, ali napiše “ali”, ustvari ohrabruje zločin ubistva, relativizuje zločin i daje izgovor za buduće zločine.
U pitanju je obrazac koji se stalno ponavlja kad se desi femicid ili nasilje u porodici. I nije stvar u tome da ljudi stvarno “misle da je ubistvo u redu”, nego u kombinaciji nekoliko dubokih društvenih problema, poremećaja i strahova.
Kada neko napiše ili izgovori: “ubio ju je jer ju je volio”, time suštinski učestvuje u romantizaciji nasilja. To je jedan od najopasnijih narativa, jer se ljubav pogrešno poistovjećuje s posesivnošću, kontrolom i ljubomorom. U realnosti, to nema veze s ljubavlju, već je u pitanju obrazac moći i kontrole. Kad neko kaže “volio ju je”, zapravo pokušava ublažiti brutalnu činjenicu da je riječ o nasilju.
S druge strane još uvijek je prisutan patrijarhalni segment, odnosno duboko ukorijenjena ideja da muškarac “ima pravo” na ženu u vezi ili braku. Kad se taj “poredak” naruši (razvod, svađa, odlazak), dio javnosti to doživljava kao “provokaciju”, pa nesvjesno traži opravdanje za nasilnika.
U konačnici među opravdanjima zločina u društvu najčešće se traži razlog. Tako se veoma često mogu čuti rečenice: “Mora da je nešto bilo između njih”, “nije to tek tako”. Time se suštinski što svjesno, što nesvjesno krivica prebacuje na žrtvu, a ne na nasilnika.
Kroz takav pristup šalje se poruka da je nasilje čak i prihvatljivo ako ne dovede do kobnog ishoda. Zbog toga jako često dominiraju narativi da za zločin postoji razlog. No ništa od toga bilo koje društvo ne može ni početi rješavati, dok ne postane jasno da zločin nema opravdanja, da o zločinu nema rasprave niti traženja izgovora.
Nakon ubistva, nema “ali”. Onog trenutka kad neko posegne za nasiljem, a posebno za ubistvom, priča o “ljubavi”, “emocijama” ili “okolnostima” prestaje biti relevantna i ostaje samo odgovornost.
