Rečenica koja se u odrasloj dobi može činiti bezazlenom u dječijem umu ostavlja drugačiji utisak, posebno ako se često ponavlja. Vremenom ovakve izjave oblikuju djetetovu sliku o sebi, osjećaj sigurnosti u odnosima te povjerenje u vlastite misli i osjećaje.
Psiholozi tvrde da se anksioznost u odrasloj dobi rijetko pojavljuje iznenada, već se postepeno razvija kroz sumnje, pritisak i emocionalnu nestabilnost. Iako riječi same po sebi ne određuju budućnost, one mogu ostaviti trajan trag, piše Times of India.
Fraza “preosjetljiv si” uči dijete da ne vjeruje svojim emocionalnim reakcijama. Umjesto da shvate da su osjećaji važna informacija, djeca počinju doživljavati svoje reakcije kao neprikladne ili pretjerane. Vremenom to može stvoriti odraslu osobu koja preispituje svaku emociju i izvinjava se zbog svojih potreba. Dijete koje to neprestano sluša može odrasti u uvjerenju da je pokazivanje osjećaja znak slabosti. Zbog toga potiskuje tugu, ljutnju i strah, sve dok se ti osjećaji kasnije ne vrate u obliku tjeskobe, napetosti ili emocionalne iscrpljenosti.
Rečenica “prekini plakati ili ću ti dati pravi razlog za plač” je jedan od najdirektnijih načina na koji dijete uči da izražavanje osjećaja nije sigurno. Poruka nije samo “smiri se” već “tvoji osjećaji su problem”. Zbog toga dijete može stvoriti strah od svojih emocija. Odrasle osobe koje su odrastale uz ovakve prijetnje mogu se boriti s izražavanjem tuge ili nemoći sve dok ti osjećaji ne postanu preplavljujući. Također se mogu osjećati krivima kada im je potrebna utjeha jer su rano naučili da bol treba skrivati, a ne dijeliti.
Također, odraslima se poređenje može činiti kao praktični poticaj, ali djeca to često doživljavaju kao odbacivanje. Kasnije u životu ovakva djeca mogu postati perfekcionisti koji se neprestano poređuju s drugima. Moguće je da će im biti teško osjećati zadovoljstvo jer će im se uvijek činiti da neko drugi živi bolje.
Osim toga, povremena upozorenja su normalan dio odgoja, ali kada strah postane glavni način komunikacije u porodici, djeca uče tražiti opasnost na svakom koraku. Svijet im prestaje biti mjesto za istraživanje I postaje prostor koji treba preživjeti. Kao odrasli mogu imati problema s opuštanjem, čak i kada je sve u redu. Njihov um je istreniran da očekuje najgore, priprema se za razočarenje i vidi rizik u svakodnevnim situacijama. Tjeskoba često buja u takvom mentalnom okruženju.
Dijete koje često čuje rečenicu “to si već trebao znati” može početi živjeti pod sramom. Umjesto da ga se vodi kroz greške, ono stiče osjećaj da njegova greška dokazuje kako s njim nešto nije u redu. Greške su dio učenja, dok sram pretvara greške u dio identiteta. Odrasli koji su odrastali uz takve poruke mogu razviti oštrog unutrašnjeg kritičara te su uvjereni da su trebali uraditi mnogo više i biti bolji. Također, djeca se mogu činiti dobro tokom odrastanja, da bi tek kasnije shvatila kako u sebi nose glasnog unutrašnjeg kritičara, pretjeran osjećaj za opasnost ili stalnu potrebu za udovoljavanjem drugima. Djeca se ne sjećaju samo onoga što im je rečeno, već i onoga što su kroz te riječi naučila o sebi.



