Unutar svog skromnog šatora na jugu Gaze, 38-godišnji Mostafa Shaaban odlučio je preuzeti stvar u svoje ruke i izgraditi vlastiti toalet kako bi zaštitio suprugu i djecu od ponižavajućih uslova u kampu.
Iskopao je plitku jamu u pjeskovitom tlu, izlio betonsku ploču oko nje, pričvrstio kantu bez dna preko rupe, a na sam vrh postavio izlizanu plastičnu dasku za WC šolju.
Cijena ove improvizirane privatnosti je ogromna. Oko mjesta gdje porodica spava i priprema obroke konstantno se širi gadan miris, a prostorom zuje muhe i komarci. Da stvar bude teža, Shaaban svake sedmice mora ručno iskopavati kanalizacijski mulj iz jame.
Ipak, kako sam ističe, to je i dalje bolja opcija od smrdljivih zajedničkih latrina koje u ovom prostranom šatorskom kampu dijele stotine ljudi.
“Nisam želio da moja djeca i supruga koriste javne toalete. To je ponižavajuće”, ispričao je Shaaban, kojeg su izraelske snage prije dvije godine protjerale iz Rafaha, nakon čega se s porodicom skrasio u Khan Younisu.
Opisujući improvizirani toalet unutar svog šatora, Shaaban je iskren, ali ponosan na svoj očajnički potez:
“Situacija je odvratna, ali barem ima više dostojanstva.”
Njegova priča ogledalo je sudbine stotina hiljada porodica u Gazi koje su, osim gubitka domova, suočene s potpunim kolapsom sanitarnog sistema i svakodnevnom borbom za očuvanje osnovnog ljudskog dostojanstva u nehumanim uslovima.
