Dokumentarni film „Identitet“ autorice Slađane Lučić donosi priče Ajne Jusić, Alena Muhića i Lejle Damon, danas odraslih ljudi rođenih kao posljedica ratnog seksualnog nasilja. Ali film ih, upravo suprotno stigmi s kojom su se godinama suočavali, ne svodi na okolnosti njihovog rođenja.
„Identitet“ govori o borbi za priznanje, diskriminaciji i posljedicama traume, ali i o ljubavi, prihvatanju, izborima i svim drugim identitetima koje čovjek nosi.
Film je uvršten u program Suočavanje s prošlošću (Dealing with the Past) 32. Sarajevo Film Festivala. Sarajevo Film Festival navodi da je riječ o hrvatskom dokumentarcu iz 2026. godine, u trajanju od 74 minute, koji kroz lična svjedočenja, arhivski materijal i opservacijski pristup prati Ajnu, Alena i Lejlu i njihovu borbu za mjesto u društvu i priznanje djece rođene kao posljedica ratnog seksualnog nasilja kao civilnih žrtava rata.
Projekcija je zakazana za 17. august, a o filmu su u Novom danu govorile autorica Slađana Lučić i jedna od protagonistica, Ajna Jusić.
„Male revolucije koje mijenjaju društvo“
Lučić je kao novinarka poznavala rad i javno zagovaranje Ajne Jusić, Alena Muhića i Lejle Damon. Upravo njihova borba bila je jedan od motiva da napravi film.
„Ono što je meni bilo posebno, jer mi znamo da u društvu često te promjene ne idu kroz sistem, ne događaju se onako kako bismo mi htjeli, i da to onda preuzimaju na sebe pojedinci“, kazala je Lučić.
Njih troje su, kaže, pokrenuli „male revolucije koje mijenjaju društvo“ i način na koji se posmatraju djeca rođena kao posljedica ratnog seksualnog nasilja.
„Bilo mi je važno da ispričam tu priču, jer mislim da nikada nije dovoljno borbe i nije dovoljno načina da pokažemo koliko je problematičan odnos nas, društva, prema onima koje u tom trenutku smatramo na neki način drugačijim“, rekla je.
Jedan identitet nije cijeli čovjek
Naslov filma nije slučajan. Lučić je željela pokazati koliko identiteta jedna osoba nosi i koliko je pogrešno svesti čovjeka na samo jedan od njih.
„Jedno od identiteta, Ajninog, je da je rođena zbog ratnog seksualnog nasilja, ali toliko je identiteta u njoj i onoga što radi, i njen karakter“, kazala je autorica.
Ajna Jusić kaže da je upravo to jedna od najvažnijih poruka filma.
„Djeca rođena zbog rata daleko su više od onoga što ih je odredilo samim načinom rođenja.“
Diskriminacija koja ih je pratila od djetinjstva, kaže, često im nije dopuštala da pokažu sve ostalo što jesu.
„Nadam se da će kroz ovaj film možda malo i dušom da dahnem u nekom momentu, da me ljudi vide kao puno, puno više“, rekla je Jusić.
„Voljela bih da seksualno nasilje ne bude prva tema na kafi sa mnom“
Godine aktivizma učinile su Ajnu Jusić prepoznatljivom upravo po borbi za prava djece rođene kao posljedica ratnog seksualnog nasilja. Svjesna je, kaže, da je i sama taj dio identiteta javno isticala kako bi doprinijela promjenama.
Ali željela bi da ljudi u njoj vide i sve drugo.
„Voljela bih da ovaj film donese jednu olakšicu u mom životu, a to je da seksualno nasilje nužno ne bude prva tema koja se počinje na kafi sa mnom.“
„Mislim, znam ja pričati o drugim stvarima“, dodala je.
„Problem djece rođene zbog rata nije nastao u ratu, nego u miru“
Jednu od ključnih poruka filma Lučić sažima rečenicom koju, kako kaže, Ajna često ponavlja:
„Problem djece rođene zbog rata nije nastao u ratu, nego u miru.“
Gotovo tri decenije nakon rata, kada je počelo snimanje filma, promjene su bile vidljive, ali Lučić naglašava da nisu došle zato što je sistem sam prepoznao problem.
„Nego zato što su Ajna, Alen i Lejla na tome insistirali.“
Promjene, dodaje, nisu jednako vidljive svuda, posebno u manjim i ruralnim sredinama.
Ipak, „Identitet“ nije samo priča o traumi i diskriminaciji.
„Puno je to film o ljubavi“, kaže Lučić.
Govori o ljubavi koju su pružale majke, ali i ljudi koji su postali roditelji Alenu i Lejli.
„To su sve priče o ljubavi koje nekako nam ostanu po strani, a jako su važne u tome kakvi ćemo biti, kakvi ćemo ljudi postati, kako ćemo razgovarati, što ćemo misliti o drugom i drugačijem“, kazala je.
Četiri godine za povjerenje
Film je nastajao četiri godine. Za Lučić je taj period značio prije svega izgradnju povjerenja s ljudima čije su priče već mnogo puta bile predmet novinarskih i dokumentarističkih radova – i čija iskustva s medijima nisu uvijek bila dobra.
„Nije jednostavno ni Ajni, ni meni, ni Alenu, ni Lejli. Pogotovo, kažem, iskustva nisu uvijek bila pozitivna u razgovoru sa novinarima, sa dokumentaristima“, rekla je Lučić.
Jusić je objasnila zašto je vrijeme bilo toliko važno.
„Moj prvi problem u toku rada bilo kog intervjua i filma jeste da neko dođe iz predmeta i da očekuje da ću ja ogoliti dušu tek tako, a da nema ni minimum predznanja.“
„Uvijek ću ponavljati da znanje glavu čuva, ali čuva i moju i tvoju“, kazala je.
Granice je postavila od samog početka.
„Ja imam svoje standarde, ja ispod tih standarda ne idem. Kad kažem standarde, standarde svog mentalnog zdravlja.“
Zaštititi sebe i svoju porodicu bilo joj je važnije od potrebe da pred kamerom kaže nešto samo zato što neko od nje to očekuje.
„Ne smijemo misliti da je ogolijevanje tek tako jednostavno. Ono ima svoju cijenu. Alen, Lejla i ja je na neki način i plaćamo, ali to mi znamo kako.“
Za četiri godine zajedničkog rada, kaže, Lučić nije prelazila tu granicu.
„Slađana i ja smo sad već i prijateljice, ali nikad nije išla tamo gdje nije dobila dozvolu.“
U manjim sredinama borba izgleda drugačije
Jusić kaže da su pozitivne promjene u društvu vidljive, ali da nisu podjednako prisutne u svim dijelovima zemlje.
„U Sarajevu smo u vrlo nekim lijepim pozicijama, ali tamo negdje u manjim sredinama uvijek imamo, postoji ta zadrška u načinu kako i koliko govorimo.“
Posebno je upozorila na zajednice u kojima i danas jedni pored drugih žive oni koji su preživjeli ratne zločine i oni koji su ih počinili.
„Ne možete vi doći u malu zajednicu, ispričati ovu priču i reći kako stvari stoje i onda u pet sati sjesti u auto i doći u Sarajevo. Šta je u pola šest sa tim tamo ljudima?“, kazala je Jusić.
Zbog toga posebno važnim smatra rad s mladima. Diskriminacija može imati različite povode, ali, kaže, obrazac često ostaje isti.
„Neko nema iPhone, ja tad nisam imala biološkog oca. I svi smo istu bol preživjeli.“
Upravo zato, smatra, mladima treba pomoći da razumiju da nečija različitost, porodična priča ili materijalne okolnosti ne mogu biti razlog za isključivanje i ponižavanje.
„Ne smijemo retraumatizirati ljude“
Godine javnog govorenja o vlastitom iskustvu za Jusić nisu prošle bez posljedica.
Opisala je trenutak kada se nakon svjedočenja i javnog rada vratila kući i shvatila da ni sama ne zna kako se nositi s onim što osjeća.
„Vjerujem da svi ljudi nose određene traume“, rekla je.
Morala je, kaže, učiti kako trauma djeluje kako bi mogla razumjeti šta joj se događa i kako sebi pomoći. To iskustvo promijenilo je i način na koji danas javno govori.
„Vi već znate kako sam ja rođena i vi već znate šta se desilo. Ali evo sad je moja obaveza, prešlo je iz te neke obaveze da kažem identitet u obavezu da kažem kako ja još danas zdrave pameti sjedim ovdje“, kazala je.
Film kao alat za razgovor, a ne konačno rješenje
Lučić ne očekuje da jedan film može riješiti problem koji traje decenijama. Želi, međutim, da publika Ajnu, Alena i Lejlu upozna kao cjelovite ljude i razumije i težinu njihovog višegodišnjeg javnog izlaganja.
„Mislim da možemo pomoći dalje da film bude alat za razgovor, za dijalog. Ne za rješenje“, kazala je.
Želi da se ono što publika vidi u kino-dvorani prenese dalje – u porodice, među prijatelje i u svakodnevne razgovore.
„Mislim da onda može prenijeti u druge kuhinje, dnevne sobe, razgovore među obiteljima, među prijateljima, u različitim sredinama ono što mi želimo, a to je važnost prihvaćanja“, rekla je Lučić.
Ajna Jusić svoju želju za ono što će publika ponijeti iz filma sažela je jednostavno.
„Ja bih voljela da vide izbore koje smo Lejla, Alen i ja pravili sve ove godine. A to su ljubav i prihvatanje.“
„I da negdje učimo svoju djecu da je to izbor koji imaju pravo izabrati svaki dan kad ustanu. I ništa više.“
Podsjetila je i na riječi Alena Muhića:
„Mogao sam ja ići drugim putem, ali nisam želio.“
„Mi smo pokazali da je moguće“, zaključila je Jusić.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Pratite nas na društvenim mrežama
