Na centralnom dijelu terena, direktno ispred monumentalne vile koju je Jefferson lično projektovao, radnici su podizali ogroman bijeli šator. Taj prostor namijenjen je za tradicionalnu ceremoniju polaganja zakletve novih državljana SAD-a koja se svakog 4. jula održava na ovom mjestu. Istovremeno, u unutrašnjosti kuće pripremana je izložba jednog od najstarijih primjeraka Deklaracije o nezavisnosti, dok su u neposrednoj blizini, u prostranim alejama, vrtlari Monticella vodili redovnu turu za posjetioce, objašnjavajući kako i danas nastavljaju botaničke eksperimente s povrćem i biljkama tačno tamo gdje ih je treći američki predsjednik započeo.
U te tri simultane scene, u novim građanima koji redefinišu naciju, u starom papiru koji je proglasio slobodu i u neprekidnom eksperimentisanju sa zemljom, leži odgovor na pitanje kako je ovaj sistem preživio četvrtinu milenijuma. On nije opstao zato što je bio savršen od prvog dana, već zato što je u samu svoju srž ugradio mehanizam permanentne samorefleksije i samokorekcije.
Iz evropske ili azijske perspektive, 250 godina postojanja jedne države djeluje kao izuzetno kratak period. Koincidencija iz mog života nudi zanimljivu ilustraciju. Srednja škola koju sam pohađao u Tuzli ove godine obilježava sopstveni veliki jubilej: 400 godina postojanja. Činjenica da je jedna srednjoškolska institucija u jednom gradu u jugoističnoj Evropi cijelo stoljeće i po starija od samih Sjedinjenih Američkih Država pruža otrežnjujući osjećaj o vremenskim skalama. Ipak, gustina i količina historije, inovacija, institucija i društvenih lomova koje su Sjedinjene Države proizvele u tom, za svjetske standarde kratkom vremenskom prozoru, ostaju neprevaziđene u modernoj historiji. Amerika je historijsko vrijeme mjerila intenzitetom, a ne pukim trajanjem.
Taj intenzitet doveo je do savremenog trenutka u kojem se na prvu, površnu analizu može učiniti da je američko društvo podijeljeno više nego ikada prije. Naslovi u medijima i politička retorika sugerišu stanje permanentne institucionalne paralize. Međutim, svako ko zapravo boravi i živi unutar ovog društva, ko posmatra njegovu svakodnevnu mehaniku izbliza, zna da iza te glasne fasade postoji bezbroj niti koje drže zajednicu na okupu kroz različite lokalne institucije, preduzetničku kulturu, školske odbore, sportske saveze i gotovo neograničen broj građanskih inicijativa. Politička polarizacija jeste stvarna i duboka, ali niti je ona najveća u američkoj historiji (ako ne zaboravimo da je ova zemlja preživjela Građanski rat koji je odnio stotine hiljada života) niti je politika jedina nit koja definiše tkivo nacije. Stvarna Amerika funkcioniše kroz bezbroj paralelnih sistema koji nastavljaju raditi, stvarati i koegzistirati čak i kada je državni vrh podijeljen.
Suština američkog eksperimenta, o čemu sam pisao u prvoj kolumni prije nekoliko mjeseci, leži upravo u toj sposobnosti kontinuirane samoobnove i korekcije kursa. Mnoge starije imperije i države propale su jer su njihovi sistemi bili previše rigidni: kada bi se suočili sa sopstvenim sistemskim greškama ili nepravdama, jedini izlaz bio je potpuni kolaps ili revolucija koja briše sve pred sobom. I društveni i ustavni američki okvir je, nasuprot tome, dizajniran s pretpostavkom da će društvo rasti i da će se suočavati sa sopstvenim moralnim i strukturnim provalijama. Ta samokorekcija često se ne odvija u timelineu i vremenu koje spoljni posmatrači ili druga društva očekuju i priželjkuju. Ona je često spora, bolna, puna retrogradnih koraka i unutrašnjih otpora, ali je nezaustavljiva jer je ugrađena u pravni softver države kroz amandmane i pravo na javnu kritiku.
Deklaracija o nezavisnosti i filozofija Američke revolucije nisu ostale isključiva inspiracija za Amerikance, nego su poslužile kao intelektualna i pravna matrica za desetine drugih društava širom svijeta koja su u ranijim stoljećima proglašavala sopstvenu slobodu. Od francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, preko oslobodilačkih pokreta u Latinskoj Americi, pa do antikolonijalnih deklaracija u Aziji i Africi tokom dvadesetog stoljeća, ideje sadržane u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti postale su jedna od najutjecajnijih intelektualnih i političkih matrica modernog doba.
Kada se podvuče crta ispod ovog serijala kolumni, postaje jasno da Američka revolucija nije bila jednokratan događaj koji je završen potpisivanjem dokumenta u Philadelphiji ili pobjedom kod Yorktowna. Ona je postavljena kao permanentno otvoreni proces, kao živi eksperiment nalik Jeffersonovim vrtovima u Monticellu. Sistem je preživio jer je dopustio da bude izazvan iznutra, da bude redefinisan onima koji su u početku bili isključeni iz njegovih benefita, i da se konstantno hrani energijom ljudi koji svake godine pod onim bijelim šatorom polažu zakletvu. Snaga te arhitekture nije u tome što nikada ne griješi, već u tome što posjeduje tvrdoglavi imunitet koji joj omogućava da preživi sopstvene zablude i da se iz svake krize vrati sa dubljim razumijevanjem sopstvenih temelja.
Tekst je osmi dio u serijalu kolumni posvećenih 250. godišnjici američke Deklaracije o nezavisnosti.
Ismail Ćidić je politolog i stručnjak za vanjsku politiku i međunarodne odnose.



