Bratović je otkrila da je ovom poduhvatu prethodio lockdown izazvan koronavirusom nakon što je shvatila da je stan u kojem je dotad živjela prepun mana te da ne može istovremeno obuhvatiti i njene radne obaveze, ali i biti prostor za porodično druženje.
Aida je naposljetku za svoj novi dom izabrala ugaonu kuću u nizu iz 1905. godine koja je nekada služila kao pošta i štamparija. Objekat je godinama bio napušten i zahtijevao je viziju i ulaganja.
U edvardijansko doba ova ulica bila je puna lokala koji su u međuvremenu pretvoreni u stambene objekte, ali ova kuća je ostala gotovo netaknuta, idealno platno za postpandemijski dom prilagođen radu i porodičnom životu.
Otkrila je da je u London stigla 1992. godine radi studija arhitekture, neposredno prije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. Nakon što su joj roditelji morali napustiti dom, njena majka se kasnije vratila kako bi spasila ono najvrednije – keramiku, grafike i slike, među kojima je i prikaz Latinske ćuprije koji danas krasi kuhinju.
“Materijalne stvari su važne; one su uspomene i dokaz onoga do čega je ljudima stalo. Sakupljanje je dio ljudske prirode – podsjetnik na to kako živimo i ko smo. Umjetnost i kreativnost hrane dušu”, navela je.
Kad je riječ o kući, prizemlje otvara nekorporativni kancelarijski prostor u kojem su uzorci tkanina smješteni u antikvitetni ormar, dok se sastanci održavaju za stolom arhitekte Roberta Heritagea.
Niz stepenice prirodno svjetlo obasjava novu kuhinju sa staklenim krovom i francuskim vratima koja vode u novoizgrađeno dvorište. Umjesto rušenja pregradnih zidova na prvom spratu, Aida je zadržala strukturu i povezala dnevni boravak s radnom sobom koja služi i kao soba za goste.
Na spratu iznad nalaze se tri spavaće sobe, svaka s vlastitim kupatilom. Ukupna površina objekta gotovo je udvostručena – s 93 na 176 kvadratnih metara.
Koncept “vertikalnog života” pokazao se idealnim za porodicu sa starijom djecom. Pored spavaćih soba, svako je dobio svoj kutak za čitanje, slušanje muzike ili druženje.
Soba njenog sina obuhvata krevet smješten je ispod kosog zida, pri čemu je donji dio obojen u tamnoplavu nijansu radi definisanja prostora.
Sjeverno orijentisana soba pripada njenoj kćerki i posvijetljena je zemljanobijelom i žutom bojom na plafonu, dok je Ikea ormar prekriven muralom sa motivima djela mađarskog umjetnika Lászlóa Moholy-Nagyja.
U kupatilima je iskorišten svaki centimetar – od minijaturnih mesinganih držača za peškire i trapezoidnih radnih ploča do zavjesa u boji pergamenta u kombinaciji s plavim pločicama, inspirisanim grafikom umjetnice Cecilije Reeve.
U dnevnom boravku dominira drvena rezbarena umjetnina pod nazivom Dom, rad italijanskog dizajnera Michelea De Lucchija za bosanskohercegovački brend Zanat, koji baštini tradiciju drvorezbarstva iz 19. vijeka. Enterijer upotpunjuju i klasici dizajna 20. vijeka, poput sofe Eileen Gray, stolića Paola Pive i fotelje Utrecht iz 1935. godine.
Porodični portret u radnoj sobi naslikala je sarajevska umjetnica Hanna Dujmović.
Kuhinja u novom dograđenom dijelu opremljena je vintage Habitat stolom, Tikkamoon klupom, te stolicama Herberta Ohla za Lübke iz 1980-ih i crvenim Gaudi stolica Vica Magistrettija iz 1970-ih godina.
