U intervjuu za Klix.ba, Sadmira Buljubašić osvrnula se na svoj odlazak iz Bosne i Hercegovine 1995. godine i trnovit put u kojem je prošla nekoliko zemalja, ali koji je uz upornost i istrajnost iznjedrio uspješnu životnu priču.
“Prije nego što smo stigli u Norvešku, prošli smo kroz izbjeglištvo prvo u Sloveniji pa onda u Hrvatskoj. U Norvešku smo na kraju stigli zajedno, kao porodica, otac, mama, sestra i ja. Otac je bio zarobljen, a kada je pušten, UNHCR nas je pozvao da dođemo u Norvešku zbog zdravstvenog stanja oca. Tako je počeo taj novi put. Roditelji kažu sve dok smo u nekom emotivnom smislu i dalje tražili Bosnu i Hercegovinu u Norveškoj, bilo je teško. Prekretnica je nastupila onog trenutka kada su roditelji shvatili da nam je pružena mogućnost da nastavimo živjeti i da sebi i djeci grade budućnost. Tada smo se, mogu slobodno reći, preporodili. Na tome smo do danas neizmjerno zahvalni”, navodi Buljubašić na početku razgovora za Klix.ba.
Pored brojnih izazova, nikada nisu zaboravili odakle dolaze.
“Došle su nove komšije, novi prijatelji, usavršavanje jezika, školovanje, čitav jedan novi život. Sredina nas je prihvatila baš onakvima kakvi jesmo, ali smo se i mi trudili da se prilagodimo ljudima i da prihvatimo njih, njihov način života i kulturu. Ipak, nikada nismo zaboravili odakle dolazimo. Upravo zato danas i moja djeca vole Bosnu jednako kao i mi, a vezanost za nju osjeća i sestrin muž, iako je Norvežanin. Bosanski sevdah i humor su i dalje duboko u nama i nikada neće nestati, to je ta bosanska duša koju, čini mi se, naši prijatelji i radne kolege posebno vole i cijene kod nas”, pojašnjava Buljubašić.
S obzirom na to da je u Norvešku stigla samo s navršenih sedam godina, Buljubašić se u daljem razgovoru osvrnula na početke života u Norveškoj te koliko je zapravo bila svjesna novog okruženja.
“Iskreno, bila sam dijete od samo sedam godina, tako da se mnogih stvari ne sjećam u detalje, sjećanja su u fragmentima, kao isječci slika. Stigli smo u Norvešku u januaru 1995. godine, usred prave zime, i ono što mi je najjasnije urezano u pamćenje jeste snijeg, toliko snijega koliko dotad nisam vidjela. Prvih sedam mjeseci smo živjeli u Sandnessjøenu, sve do augusta iste godine, kada smo se preselili u Glåmos, malo selo u općini Røros. Jezik mi, na moje iznenađenje, nije predstavljao veliki problem, savladala sam ga relativno brzo, za otprilike tri mjeseca. Sjećam se da je čim sam progovorila norveški sve odjednom postalo lakše – komunikacija, druženje s djecom i snalaženje u novoj sredini. Sam proces privikavanja bio je postepen, bez nekog dramatičnog prekretnog trenutka – prije bih rekla da se sve dešavalo prirodno, korak po korak, kako sam rasla i upoznavala novu zemlju koja je postala moj dom”, ističe u razgovoru.
Karijera u Norveškoj i ulazak u politiku
Nakon faze privikavanja, kako su godine odmicale, Buljubašić je počela graditi karijeru, a kako naglašava u razgovoru, sve je počelo još od školskog perioda.
“Karijeru sam počela graditi postepeno, a angažman je zapravo bio prisutan još od školskih dana – bila sam aktivna i u učeničkom savjetu (elevråd) i vijeću mladih (ungdomsråd), što je, gledajući unazad, vjerovatno bio prvi znak da me organizovanje i zastupanje interesa drugih ljudi zanima. Školu sam završila i 2008. godine sam se udala. Nakon što sam dobila sina 2010. i kćerku 2011. godine, tražila sam posao koji bi mi omogućio malo više fleksibilnosti, i tako sam se zaposlila u staračkom domu. Taj posao mi se toliko dopao da sam odlučila da se dodatno školujem i položila stručni ispit za zdravstvenog radnika 2020. godine. Dalje se sve nastavilo prirodno. Tokom 2023. sam postala vođa odjeljenja tog istog doma, nakon toga sam također završila višu školu za liderstvo”, objašnjava Buljubašić.
Uprkos ovoj karijeri, ističe kako ju je politika uvijek zanimala.
“Politika me je oduvijek zanimala, dijelom i zbog majke, koja je jedan mandat bila u općinskom vijeću. Uvijek mi je mantra bila – ako želiš promjenu, moraš se sam angažovati. Vodeći se tim principom, nazvala sam očevog prijatelja, koji je u to vrijeme bio politički aktivan. Nakon tog razgovora odlučila sam da stavim svoje ime na listu Arbeiderpartiet (Radnička partija) za izbore 2019. godine, gdje sam dobila 12. mjesto. Na izborima 2023. kandidovala sam se ponovo i osvojila drugo mjesto i poziciju zamjenika gradonačelnika. Kada je u oktobru 2025. naš gradonačelnik otišao u parlament, morali smo održati nove unutarstranačke izbore, i tada me je stranka izabrala za novu funkciju”, pojašnjava.
Na pitanje da li je svijest Norvežana o lokalnoj politici izraženija nego što se možda misli, Buljubašić ističe kako je to istina.
“Što se tiče svijesti o lokalnoj politici u Norveškoj, mogu potvrditi iz ličnog iskustva da je ona zaista izraženija nego što bi se možda očekivalo u teoriji. Građani su u Rørosu jako angažovani: dolaze na sastanke, prate rad lokalne uprave i redovno izlaze na izbore”, rekla je.
Ono što je interesantno, paralelno s počecima svoje karijere, Buljubašić je bila i istaknuti član radničko-sindikalnih organizacija, a kako navodi u razgovoru, to joj je jako pomoglo u razumijevanju potreba ljudi.
Uzevši u obzir važnost radničkih prava, u razgovoru se osvrnula i na najveće probleme s kojima se radnici suočavaju u Norveškoj.
“Da, tačno je da vučem i radničko-sindikalnu pozadinu. Bila sam članica Fagforbundeta (radnički sindikat) kao zdravstvena radnica i duži niz godina sam bila povjerenik (tillitsvalgt). Taj rad mi je zaista mnogo dao – naučio me pregovaranju, umijeću da zastupam interese kolega i da tražim kompromise, a istovremeno me je i umrežio s velikim brojem ljudi, što se kasnije pokazalo dragocjenim i u političkom angažmanu. Što se tiče najvećih problema s kojima se radnici danas suočavaju, izdvojila bih dvije stvari koje su međusobno povezane – nepuno radno vrijeme (deltid) i manjak kadra. Iz godine u godinu sve je teže naći dovoljno zdravstvenih radnika, a posebno onih koji žele raditi sa starijim osobama – taj posao je fizički i emotivno zahtjevan, i nije za svakoga. Problem je dodatno izražen u manjim mjestima, gdje je regrutiranje ljudi mnogo teže nego u velikim gradovima, jer manje sredine jednostavno imaju manji broj potencijalnih kandidata i teže privlače nove radnike”, rekla je Buljubašić za Klix.ba.
Uloga gradonačelnice i život u Rørosu
Od 30. oktobra 2025. godine Sadmira Buljubašić obavlja funkciju gradonačelnice Rørosa, a tokom razgovora osvrnula i na najvažnije stvari na koje obraća pažnju na ovoj funkciji.
“Trenutno obavljam funkciju gradonačelnice, sa svim odgovornostima koje ta pozicija nosi sa sobom. Kada je riječ o prioritetima, trenutno mi je najvažnije da komuna funkcioniše finansijski stabilno, da poslujemo odgovorno i stabilno. Pritom mi je jednako bitno da to finansijsko upravljanje ne osjete najslabiji građani, oni kojima je pomoć najpotrebnija. Moje iskustvo zdravstvene radnice koja je dugo radila sa starijim osobama uvijek je uz mene i utječe na to kako pristupam odlukama. Posebnu pažnju posvećujem i integraciji novih građana i izbjeglica – to mi je, iz razumljivih razloga, blisko i lično. Vjerujem u to da svako dijete mora imati istu priliku, bez obzira na to ko su mu roditelji, odakle dolaze i kakvo je finansijsko stanje njihove porodice”, rekla je.
Govoreći o usporedbama norveškog i bh. sistema lokalne samouprave, Buljubašić je naglasila kako ne poznaje dovoljno sistem na ovim prostorima da bi govorila o tome šta bi se moglo primijeniti iz norveškog sistema, ali je još jednom podcrtala kako je birokratija definitivno nešto što u Norveškoj oduzima znatno manje vremena.
“Ne osjećam da imam dovoljno dubinskog stručnog znanja o funkcionisanju sistema lokalne samouprave u Bosni i Hercegovini da bih mogla praviti detaljna poređenja ili davati konkretne preporuke šta bi trebalo ‘preslikati’ iz Norveške. To bi zahtijevalo znanje koje jednostavno nemam, i ne bih željela nagađati o nečemu tako važnom. Jedino što mogu reći jeste onaj lični utisak koji sam već pomenula – da je u Norveškoj, prema mom iskustvu, manje birokratije. Da li bi i u kojoj mjeri to bilo primjenjivo na prostoru BiH, prepuštam procjeni ljudi koji se time stručno bave i koji dobro poznaju oba sistema”, pojasnila je.
Røros, mali grad u Norveškoj, prepoznatljiv je po svojoj bogatoj rudarskoj historiji, ali i izuzetno očuvanoj drvenoj arhitekturi. Zbog svoje važnosti, još je 1980. godine uvršten na UNESCO listu svjetske baštine.
S obzirom na njegovu specifičnost, zanimalo nas je koliko je teško u modernom vremenu uskladiti historijsku baštinu, interese privrede, ali i interese građana u ovom gradu.
“Ravnoteža između ekonomskog razvoja, interesa privrede, zaštite naslijeđa i potreba stanovništva zaista je stalan izazov, i to je nešto s čim se suočavamo gotovo svakodnevno. Želje za novom gradnjom ili raznim aktivnostima često se sudaraju sa strogim zabranama koje vrijede u zoni pod UNESCO-ovom zaštitom. U praksi se to rješava kroz duge političke i administrativne procedure, kroz kompromise i blisku saradnju sa Zavodom za zaštitu spomenika (Riksantikvaren). Ono što me raduje jeste da su građani ponosni na taj status i da svakodnevno pokazuju kako se u ovakvom mjestu može i živjeti i raditi, a da ono pritom ne postane samo ‘grad-muzej’. Naravno, taj status ponekad i otežava svakodnevni život – ako, na primjer, želite promijeniti prozore na kući koja se nalazi u zaštićenoj zoni, to je duga procedura sa strogo definisanim pravilima. Ne možete jednostavno raditi šta poželite, sve mora biti u skladu sa smjernicama zaštite”, rekla nam je Buljubašić.
Izazovi se prvenstveno ogledaju u finansijama.
“Kada je riječ o najvećim izazovima s kojima se trenutno suočavam na funkciji, to je svakako finansijsko stanje komune. Ipak, to finansijsko stanje nas ne definiše kao komunu – ono nas samo tjera da razmišljamo drugačije, kreativnije, kako bismo i dalje mogli građanima pružiti usluge koje zaslužuju”, poručuje.
Ono što je interesantno, u ovom gradu ima i još nekoliko porodica koje vode porijeklo iz Bosne i Hercegovine, a gradonačelnica ovog grada ističe kako su se svi sjajno uklopili u norveško društvo te da je to slučaj i s bh. dijasporom generalno.
“U Rørosu ima nekoliko porodica bosanskog porijekla, u stalnom smo kontaktu i družimo se koliko to slobodno vrijeme dozvoljava. Osim toga, povezani smo i sa osobama bosanskog porijekla iz cijele Norveške – tu mrežu prijateljstava i poznanstava njegujemo kroz godine, i moram reći da nas ima zaista dosta. Što se tiče položaja bh. dijaspore, ono što s ponosom mogu reći jeste da su Bosanci prepoznati kao zajednica koja se najbolje integrisala u norveško društvo. Pritom smo ostali vjerni sebi i svom porijeklu – ta dva identiteta se kod nas nisu isključivala, nego su se, čini mi se, lijepo nadopunjavala. Po tome se ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine danas poštuju, što najbolje govori o tome koliko je taj put integracije, uprkos svim počecima, na kraju bio uspješan”, ističe u razgovoru.
Planovi za budućnost i poruka domovini
Dok s uspjehom obavlja funkciju gradonačelnice Rørosa, Buljubašić se osvrnula i na planove za budućnost te je odgovorila na pitanje da li bi nekada prihvatila izazove koji se odnose na “visoku” politiku, odnosno viši nivo vlasti u Norveškoj.
“Za sada me nacionalna, ‘visoka’ politika ne privlači. Smatram da najveći i najkonkretniji uticaj mogu ostvariti upravo na lokalnom nivou, gdje dobro poznajem i ljude i sisteme, i gdje promjene mogu pratiti iz prve ruke. Po mom iskustvu, funkcija gradonačelnika se poštuje i cijeni i na nacionalnom nivou – to nikako nije potcijenjena pozicija. Štaviše, kroz ovu funkciju sam već imala priliku ostvariti utjecaj i na nivou parlamenta, kada je riječ o temama i izazovima vezanim za lokalnu zajednicu – što mi samo potvrđuje da lokalna politika ima svoju snagu i da glas jedne komune može doprijeti mnogo dalje nego što bi se možda očekivalo”, rekla je.
Pri kraju razgovora, neminovno smo se morali osvrnuti i na rastuće desničarske politike u svijetu, a koje upravo propituju i pitanje migracija. Kako ističe, u ovom gradu se to ne osjeti, ali općenito postoji zabrinutost kada se sagleda šira politička slika.
“Da, to me zaista brine – ne samo kao osobu koja je nekada bila izbjeglica, nego naprosto kao čovjeka. Vjerujem da bi svako ko je prošao sličan put trebao osjećati odgovornost da o tome govori, ali iskreno, ova tema me tišti bez obzira na moje lično porijeklo. Taj pritisak se donekle osjeća i u Norveškoj, vidljivo je da se javni diskurs mijenja, i da su teme imigracije i integracije sve prisutnije u političkim raspravama. Međutim, u Rørosu, gdje ja živim i radim, tog pritiska gotovo da i nema. Røros je manja sredina, i ljudi su ovdje jednostavno dobri – inkluzivni su, otvoreni, i takav duh zajednice se osjeti u svakodnevnom životu. To mi daje nadu da, uprkos širim globalnim trendovima, na lokalnom nivou i dalje postoji prostor za razumijevanje i zajedništvo”, poručuje.
Na kraju razgovora, Sadmira Buljubašić se osvrnula i na situaciju u Bosni i Hercegovini te na ono šta je najviše pozitivno, a šta negativno iznenađuje.
“Što se tiče negativnih stvari koje me i dalje pogađaju, izdvojila bih prije svega odlazak mladih ljudi – to je nešto što me duboko brine, jer znam koliko potencijala time odlazi iz zemlje. Uz to, podjele u narodu su nešto što me i dalje negativno iznenađuje, iako, s obzirom na sve što se desilo, možda ne bi ni trebalo biti iznenađenje. S druge strane, kao pozitivno primjećujem da se turizam sve više razvija – sve više ljudi u svijetu pokazuje interesovanje da posjeti Bosnu i Hercegovinu i doživi ljepotu naše domovine i njene prirode. Naravno, ne mogu da ne spomenem i reprezentaciju Bosne i Hercegovine – uspjesi naših sportista i pojedinaca na svjetskoj sceni uvijek me ispune posebnim ponosom. Raduje me i to što djecu rođenu u drugim zemljama i dalje vuče domovina”, kazala je Buljubašić.
S obzirom na to da je uključena u politiku, odgovorila je i na pitanje šta bi, da je u mogućnosti, promijenila u domovini.
“Kada bih mogla promijeniti jednu stvar u Bosni i Hercegovini, to bi bila upravo budućnost mladih ljudi – voljela bih da imaju bolje perspektive i prilike kod kuće, tako da ne moraju odlaziti vani da bi ostvarili dostojanstven i siguran život”, zaključila je u intervjuu za Klix.ba gradonačelnica norveškog Rørosa Sadmira Buljubašić.
