Lokalni izbori koji su održani širom Velike Britanije pokazali su da su Laburisti i Konzervativci na nikada gorem procentu popularnosti, što su iskoristile stranke koje predstavljaju ekstreme s obje strane političkog spektra.
Iako su tek za tri godine novi parlamentarni izbori, rani znakovi ukazuju da bi po prvi put nakon više od 300 godina premijer mogao doći iz stranke koja nije bila dio dvopartijskog sistema koji je obilježio političku historiju ove države.
Nekada Whigs i Tories, danas Laburisti i Konzervativci
Prva vlada Velike Britanije, odnosno prva vlast nakon što su se ujedinile Engleska i Škotska, bila je koalicija grupa Tories and Whigs, koje će obilježiti narednih 130 godina britanske politike.
Ovo nisu bile klasične stranke, već grupe elita koje su se identificirale po tome da li podržavaju monarhiju i Crkvu (Tories) ili podržavaju parlamentarni sistem (Whigs).
Ove dvije grupe će kroz narednih 130 godina postati Konzervativci i Laburisti, stranke koje, barem još uvijek, dominiraju britanskom politikom.
Svaki premijer Velike Britanije od uvođenja te pozicije dolazio je iz dvije originalne grupe, a kasnije dvije stranke koje su nastale iz tih grupa.
Čak i oni premijeri koji nisu dolazili direktno iz ovih stranaka, bili su članovi kratkotrajnih partija koje su nastale kao frakcije Laburista ili Konzervativaca.
Naravno, postojale su i druge stranke koje su osvajale mjesta u parlamentu. Najviše se izdvajaju stranke koje primarno djeluju u Škotskoj, Velsu i Sjevernoj Irskoj.
Tako se izdvajaju SNP, odnosno Škotska nacionalna stranka, Plaid Cymru iz Velsa i Sinn Féin iz Sjeverne Irske.
Pored njih, aktivne su i Zelena stranka te Liberalne demokrate, dvije stranke koje su aktivne u svakom dijelu Velike Britanije, ali bez pretjerane moći.
Bez obzira na postojanje ovih partija, Laburisti i Konzervativci su se smjenjivali na vlasti, a manje stranke su se mogle nadati da će margine u parlamentu biti dovoljno male da se mogu “progurati” i potencijalno, kao manji partner, limitirano učestvovati u vlasti.
Ipak, situacija se sada rapidno mijenja, a u narednim godinama bi mogli vidjeti krah sistema koji je trajao stotinama godina.
Nigel Farage iz trećeg pokušaja konačno uspio, ali nije mogao ni zamisliti veličinu svog utjecaja
Ključna figura u evidentnom raspadu dvopartijskog sistema je Nigel Farage, nekada opskurni desničarski političar koji danas vodi apsolutno najpopularniju britansku stranku Reform UK.
Zanimljivo je da je ova stranka treći, ali i najuspješniji politički poduhvat Faragea, koji je imao marginalne i izrazito ograničene uspjehe s UKIP-om i Brexit Party u prošlosti. Vjerovatno bi kao svoj najveći uspjeh izdvojio izlazak Velike Britanije iz Evropske unije, iako je za to vodio kampanju zajedno s Konzervativcima.
Reform UK je na prvim izborima, gdje su Laburisti osvojili apsolutnu većinu, već imao manji uspjeh i osvojio je pet mjesta u britanskom parlamentu, ali projekcije kažu da će doživjeti ogroman rast u narednom izbornom ciklusu.
Farageovom rastu je pridonio strmoglav pad Konzervativaca, ali i generalni otklon britanske javnosti od stranaka koje predstavljaju umjerene politike.
U isto vrijeme kada Reform UK predvodi britanske stranke po popularnosti, vladajući Laburisti gube glasove koji idu Zelenoj stranci, također relativno opskurnoj (po izbornom uspjehu) partiji koja se nada usponu na sam vrh britanske politike.
Ovo sugeriše širu društvenu promjenu koja se nije desila preko noći, već kroz kontinuirano loše rezultate prijašnjih vlasti.
Vlade poslije Brexita neke od najgorih u historiji Velike Britanije
Kada je na referendumu 2016. godine Velika Britanija glasala da napusti EU, počeo je pomalo nevjerovatan niz vlada i premijera koje jednostavno nisu ispunile očekivanja i koje su neslavno napuštale svoje pozicije.
Odmah nakon što je David Cameron dao ostavku na mjesto premijera, što je i obećao uraditi ako Britanci izglasaju izlaz iz EU, redom su na to mjesto iz Konzervativne stranke dolazili Theresa May, Boris Johnson, Liz Truss i Rishi Sunak, a ničiji mandat se ne pamti po dobrom.
Bilo da je u pitanju navigiranje krizom nakon Brexita, odgovor na pandemiju virusa COVID-19, reakcija na invaziju Rusije na Ukrajinu ili borba sa sve većim cijenama života, ova grupa premijera i premijerki se pokazala većinom kao nekompetentna te izrazito nepopularna.
Zbog toga su Laburisti, čiji je posljednji premijer bio Gordon Brown 2010. godine, osvojili dvotrećinsku većinu 2024. godine i izabran je Keir Starmer, koji je kao stabilan i odmjeren političar trebao na određen način usidriti državu i eventualno je vratiti u stabilno stanje.
Starmer to, kako možemo svjedočiti sada, nije učinio, ali je u isto vrijeme Konzervativna stranka u potpunosti krahirala, nakon što je poraz na izborima interno izazvao potpuni haos.
Nestabilnost s liderima, politički prijedlozi koji ne rezoniraju s građanima i generalno manjak efektivnog odgovora na ključne probleme stanovnika “odveli” su glasače od Konzervativaca pravo u ruke Farageovih “reformista”, odnosno radikalne desnice.
Izbori su tek za tri godine, ali se teško može vidjeti put kojim će Konzervativci vratiti ove glasače, što dokazuje i činjenica da veliki broj njihovih članova, pa čak i lokalnih predstavnika, prelazi u Reform UK.
Samim tim, ako se nastave ovakvi trendovi koje pokazuju istraživanja javnog mnijenja, Reform UK bi mogao biti najsnažnija politička sila u Velikoj Britaniji i, ako bi uspjeli doći do većine, po prvi put u britanskoj historiji bi mogli vidjeti premijera koji ne dolazi iz jedne od dvije najveće stranke u državi.
