Prisjetimo se da je Hamilton nakon sudara s Nicom Rosbergom na Velikoj nagradi Španije 2016. godine nije pokazao ni približno takvu spremnost da preuzme krivicu kao Leclerc nakon Monze.
Tada su oba Mercedesova bolida završila u pijesku već u prvom krugu, a Hamilton se nakon trke izvinio ekipi, ali nije se izvinio zato što je smatrao da je kriv za sudar. Britanac je tvrdio da je vidio priliku za preticanje i pokušao je iskoristiti, dok je Rosberg smatrao da je Hamilton krenuo u prostor koji više nije postojao. Njihove verzije događaja bile su potpuno različite.
Hamilton nije popustio, čak ni nakon što je Niki Lauda javno njegov potez opisao kao preagresivan, sedmostruki svjetski prvak nije promijenio stav. Nije pokušavao zadovoljiti ekipu tako što bi preuzeo krivicu samo da bi se situacija smirila.
Hamilton je branio svoju verziju događaja do kraja. I upravo je to ono što Leclercov slučaj čini zanimljivim.
Naravno, postoje velike razlike između Monze 2026. i Barcelone 2016. godine. Hamilton i Rosberg tada su bili u žestokoj borbi za titulu, njihov odnos već je bio ozbiljno narušen, a svaki incident između njih imao je potencijal prerasti u nešto mnogo veće. Rosberg je te sezone uzeo titulu i dao otkaz, jer je shvatio da ne može dobiti status koji ima Hamilton.
S druge strane, Leclerc i Hamilton još uvijek grade svoj odnos kao timske kolege i teško da će Hamilton imati novog Bottasa u vidu Charlesa, ali Formula 1 nije sport u kojem se šampionski karakter uvijek pokazuje lijepim riječima i spremnošću na kompromis. Veliki vozači često su radili upravo suprotno – neugodni, tvrdoglavi i uvjereni da su u pravu.
Hamilton je takav bio i protiv Rosberga. Alonso je poznat po prgavosti. Verstappen također. To su vozači koji će se boriti za svaki centimetar staze, a kada dođe do incidenta, teško će prvi reći: “U redu, moja je greška.”
Zato Leclercova reakcija nakon Monze može izgledati i kao nešto drugo osim zrelosti. Možda je riječ o profesionalnom i racionalnom potezu. Možda je jednostavno želio izbjeći nepotreban sukob unutar Ferrarija.
Ali kada pogledate druge, Leclerc je možda i prebrzo spustio gard. Ferrarijev “poluprojekat” s novim višegodišnjim ugovorom, ako se želi nametnuti kao čovjek koji će jednog dana osvojiti naslov svjetskog prvaka, neće se boriti samo protiv drugih bolida. Morat će se boriti i za svoj stav, svoj prostor i svoju verziju događaja, čak i protiv timskog kolege.
Hamilton je to prije deset godina s Rosbergom radio bez mnogo kalkulisanja. Danas, zanimljivo, upravo on govori kako su on i Leclerc sjeli, razgovarali i “riješili” problem.
Možda je to znak da je Leclerc sazrio. A možda je znak da još uvijek nema onu dozu tvrdoglavosti i bezobraznog samopouzdanja koja je pratila gotovo sve velike šampione.
I upravo zato pitanje iz Monze nije samo ko je bio kriv. Pitanje je: da li je Leclerc pokazao slabost, a ne šampionski karakter?
