Glumac Adnan Hasković naveo je da je njen život bio ispunjen umjetnošću, filmom, teatrom, naukom, obrazovanjem, ali prije svega ljudima.
“Za svoj umjetnički, naučni, publicistički i akademski rad dobila je brojna priznanja i nagrade, ali nijedna biografija, ma koliko bila bogata ne može obuhvatiti čovjeka, jer Lejla Panjeta nije bila samo ono što piše u njenoj biografiji. Lejla Panjeta bila je kćerka, majka, prijateljica, kolegica, mentorica. Bila je žena snažnog intelekta, izrazite radoznalosti i posebne energije, žena koja je voljela razgovor, umjetnost, ideje i ljude. Zato ćemo je pamtiti ne samo po onome što je radila, nego i po onome što je ostavila u ljudima”, između ostalog je kazao.
Predsjednik Upravnog odbora Udruge filmske industrije Antonio Beus rekao je da je Lejla Panjeta bila karakterna, principijelna i istrajna.
“Kao ptici u letu joj je, nažalost, prekinut let i nije dosegla znanstvene visine kojima je stremila i za koje je bila predodređena. Lejla je otišla, ali nas nije napustila. Ostala je s nama kroz sina Mirzu, kroz svoje roditelje, studente i prijatelje, kroz sve nas s kojima je dijelila jedan dio svog života. Zato ove riječi nisu posljednje zbogom, Lejla. Ove riječi su doviđenja do trenutka kada se budemo sreli na nebeskim poljanama istkanim mitovima, medijima i filmovima o kojima si predavala i pisala svoj cijeli ovozemaljski vijek”, rekao je.
Reditelj Ahmed Imamović je potreseno kazao da ne zna kako se u ovakvoj situaciji govori o nekome koga je poznavao gotovo cijeli svoj odrasli život, posebno zato što je nije upoznao kroz profesionalni rad nego onda kada su pokušavali postati ono što jesu danas.
“Lejlu sam upoznao kao studenticu. Na početku rata ostala je zatočena na Grbavici. Kasnije se uspjela izvući i nastaviti život u Sarajevu. Prvo je upisala glumu, a već nakon prve godine, prebacila se na režiju. Ja sam bio tada starija klasa i sjećam se Lejle iz tog vremena. Oblačila se pomalo darkerski, najčešće u crno”, ispričao je.
Dodala je da je imala svoj stil i posebnost po kojoj ju je čovjek morao primijetiti.
“Onda je jednog dana na putu do fakulteta upala usred jednog od najžešćih granatiranja. Kada je konačno stigla, izgledala je kao da je upravo izašla iz nekog ratnog filma, sva u crnom kao i uvijek, ali ovog puta, crnilo njene odjeće bilo je pokriveno prašinom. Lice joj je bilo potpuno blijedo, gotovo bijelo, blijedo kao prva. Kosa joj je bila prašnjava, odjeća uprljana, a u očima još uvijek ono što čovjek donese sa sobom kada upravo prođe kroz pakao”, kazao je.
Dalje je naveo da je ušla tako u fakultetski hodnik. Pogledala ju je profesorica i rekla: “Draga kolegice, vi izgledate kao duh Hamletovog oca”.
“U toj rečenici bilo je nečeg nevjerovatnog. Bila je smiješna, teatarska, gotovo nadrealna. Istovremeno, oko nas je bio rat. Lejla je stajala pred nama prašnjava i blijeda, sva u crnom kao da je zaista upravo izašla iz neke šekspirovske tragedije. Mi smo se, koliko se sjećam, nasmijali, jer šta smo drugo mogli? Možda je upravo taj trenutak jedan od razloga zbog kojih ga i danas pamtim, jer u njemu je bilo cijelo naše ratno Sarajevo – granate i fakultet, strah i smijeh. Smrt oko nas i naša tvrdoglava potreba da nastavimo živjeti kao da život još uvijek pripada nama. Možda je baš u toj slici bilo i nečega što će je kasnije pratiti cijeli život – teatar, film, režija, priča, potreba da se stvarnost, ma koliko bila strašna, pretvori u nešto što možemo razumjeti”, ispričao je.
Govorio je i o tome kako je mnogo godina nakon toga Lejla napisala tekst o tome kako su studirali tokom rata.
“Nazvala ga je ‘Biti (ili ne biti) student pod opsadom’. U njemu je napisala jednu vrlo jednostavnu rečenicu: ‘U ratu smo koristili olovke i stare rokovnike’. Danas mi ta rečenica zvuči drugačije jer iza tih olovaka i starih rokovnika, bilo je nešto mnogo veće. Bila je to naša potreba da ne dozvolimo da nam rat odredi ko smo i šta ćemo postati. Lejla je to razumjela i možda je upravo zato kasnije toliko vjerovala u obrazovanje, znanje, pitanje, sumnju i potrebu da čovjek misli svojom glavom. Možda je baš zato bila tako predana svojim studentima, jer je znala šta znači kad ti neko u najtežem vremenu otvori prostor da misliš”, naveo je.
Govoreći o periodu nakon rata, kazao je da njihova povezanost nije nestala ni kada ih je život odveo na različite strane.
“Nakon rata, borila se i izborila za moju stipendiju za specijalizaciju u Japanu. Lejla je osoba koja je znala prepoznati tuđu potrebu i stati iza nje. To je za mene bila velika i važna prilika. Na kraju nisam otišao jer je moj prvorođeni sin tada imao tek nekoliko mjeseci. Život je odlučio drugačije, ali ono što mi je ostalo važno nije sama stipendija. Važno mi je da je Lejla u jednom trenutku, kada je mogla misliti samo na vlastiti život i karijeru, prepoznala nešto u meni i uložila svoj autoritet, vrijeme i energiju da mi otvori jedna vrata. Nisam tada mogao prihvatiti tu priliku, ali nikad nisam zaboravio njenu gestu. Kasnije je postala ono što svi mi znamo o njoj, žena koja je ostavila trag u filmu, teatru, na Akademiji, fakultetima i među generacijama svojih studenata”, između ostalog je rekao.
Dalje je naveo da je otišla osoba koja je uprkos svemu vrijedi učiti, stvarati, pisati, režirati i razgovarati umjetnosti. Ta uvjerenja nosila je do kraja života.
Spomenuo je njene roditelje i njihovu nezamislivu bol nakon što su izgubili kćerku jedinicu te bivšeg supruga Almira Šahinovića s kojim je nakon razvoda ostala u dobrim odnosima. Međusobno su se poštovali i odgajali sina Mirzu.
“Bili su tu jedno za drugo i privatno i profesionalno, ali ono što ih je uvijek povezivalo iznad svega bio je njihov Mirza. Mislim da sve ovo govori mnogo o njenoj sposobnosti da odnose koji su se promijenili ne pretvori u distancu nego da u njima sačuva ono najvažnije – čovjeka, odgovornost i ljubav prema djetetu. Draga Lejla, danas kada te više nema, vraćam se u ono naše Sarajevo, u fakultetske hodnike, stare rokovnike, u olovke kojima smo pisali dok je oko nas trajao rat. Naravno, vraćam se i onoj slici – ti sva u crnom, blijeda, kao krpa nakon granatiranja, a naša profesorica ti kaže: ‘Draga kolegice, izgledate kao duh Hamletovog oca’. Čudno je, možda, što mi baš ta slika stoji danas pred očima, ali u toj slici si ti – mlada, svoja, podobro neobična, uplašena, ali ipak tu, na fakultetu, među nama, živa”, kazao je.
Naglasio je da je Lejla imala izuzetan intelektualni kapacitet, znanje, širinu, radoznalost, sposobnost da povezuje različite oblasti i da o umjetnosti i čovjeku misli na način koji nije bio površan.
“Moramo biti iskreni prema sebi – društvo koje nije znalo dovoljno prepoznati, cijeniti, iskoristiti takav intelektualni kapacitet mora sebe mijenjati, ne zbog Lejle kao jedne osobe, nego zbog onih koji dolaze poslije Lejle. Društvo koje svoje najobrazovanije ljude ne zna podržati na pravi način, dati im prostor da stvaraju na kraju osiromašuje samo sebe. Lejlin život zato nije samo priča o onome što smo izgubili. On mora biti i pitanje šta ćemo ubuduće činiti drugačije jer neke priče zaista ne završavaju odlaskom. Nastavljaju se u ljudima koje smo dotakli. Lejla je ostavila trag, dubok i svoj, a nama koji smo je poznavali ostaje da ga čuvamo. Draga Lejla, hvala ti za sve. Danas, kada te predajemo Gospodaru, sjećamo se riječi u duhu sufijske misli o čovjekovom povratku svom izvoru: Sve što prolazi, vraća se onome od kojeg je došao. Neka ti Gospodar podari mir, neka ti oprosti grijehe i primi tvoja dobra djela. Neka te obaspe svojom milošću i neka ti podari mjesto među onima koji su živjeli čestito i ostavili dobro iza sebe. Počivaj u miru, draga Lejla. Neka ti je laka zemlja. Tvoj drug Ahmed”, poručio je na kraju.
