Tim povodom kontaktirali smo Muhameda Gafića, doajena bosanskohercegovačkog alpinizma i čovjeka s neprocjenjivim planinarskim iskustvom.
Gafić iza sebe ima više od 800 alpinističkih uspona širom svijeta, od Alpa, Kavkaza, Pamira i Tjen Šana, do Himalaja, Karakoruma i Aljaske. Učesnik je brojnih historijskih ekspedicija, uključujući onu na Mount Everest 1979. godine (za koju je odlikovan), ponovni uspon na Everest 1997., te osvajanje Manaslua 2008. godine. S Elbrusom se susreo još davne 1974. godine, te odlično poznaje ćud ove planine.
Već na samom početku razgovora, Gafić je naglasio da ne želi i ne može ulaziti u analizu razloga ove konkretne tragedije, izražavajući najdublji pijetet prema stradalima i njihovim porodicama.
Njegov cilj je, kako navodi, napraviti širu sliku o opasnostima koje vrebaju na visinama iznad 5.000 metara i educirati javnost, ali i mlađe planinare, o surovosti vrhova poput Elbrusa.
Nemilosrdna lica Kavkaza i klimatske promjene
Planina Elbrus (5.642 m) je ugašeni vulkan sa dva vrha, a iako je komercijalno izuzetno popularna, njena nadmorska visina i mikroklima nose ogromne rizike. Gafić podsjeća da su se uslovi na planinama drastično promijenili u posljednjim decenijama.
“Zemaljska kugla je u posebnom stanju. Val zatopljenja donio je promjene, na planinama se otapa vječni led koji je čuvao stijene i vrhove od kamenih lavina. Kamene i snježne lavine, te ledene pukotine, sada su stalna prijetnja. Planinari to moraju uzeti u obzir pri svakom planiranju uspona”, upozorava bh. alpinista.
Vrijeme na Kavkazu se, dodaje on, može promijeniti u samo nekoliko minuta. Oluje su izuzetno snažne, a pad temperature u kombinaciji s vjetrom drastično utječe na preživljavanje.
“Ako puše vjetar, on povećava efekat hlađenja organizma. Kada tijelo počne gubiti toplotu na tim visinama, posljedice mogu biti strašne”, dodaje Gafić.
Tri smrtonosne zamke Elbrusa
Govoreći o specifičnostima penjanja na najviši vrh Evrope, Gafić je detaljno pojasnio tri ključne objektivne zamke koje redovno vrebaju alpiniste na Elbrusu. Zbog komercijalizacije planine, mnogi penjači preskaču važne faze adaptacije tijela na ekstremne visine.
– Prva zamka je žičara
Infrastruktura na Elbrusu omogućava penjačima da se žičarom veoma brzo popnu na visinu od blizu 4.000 metara.
“Takav nagli dolazak na tu visinu, za čovjeka koji nije prethodno aklimatizovan, predstavlja ogroman šok za organizam i direktno izaziva pojavu visinske bolesti”, objašnjava Gafić.
– Druga zamka su snježni automobili (ratraci)
Druga opasnost leži u korištenju “ratraka” koji klijente prevoze na visine od blizu 5.000 metara.
“Ovim se tijelu potpuno oduzima vrijeme potrebno da se prilagodi razrijeđenom zraku i manjku kisika, što drastično povećava rizik od otkazivanja funkcija i pogrešnog rasuđivanja”, dodaje on.
– Treća zamka je “sedlo”
Ovo je možda i najopasnija tačka planine. Sedlo se nalazi na oko 5.300 metara nadmorske visine, tačno između istočnog i zapadnog vrha Elbrusa.
“Kada penjači uđu u sedlo, oni upadaju u zamku. Ako se odatle moraju povući zbog lošeg vremena, povratak je dvostruko teži, jer su već iscrpljeni, a moraju donositi razumne odluke. Tu vjetar najjače puše i drastično pothlađuje tijelo”, precizno opisuje Gafić.
“Magnetska privlačnost” vrha i važnost odustajanja
Problem s kojim se suočava savremeni alpinizam, primjećuje Gafić, jeste takozvana magnetska privlačnost vrha. Što su ljudi bliže cilju, to teže donose trezvene i racionalne odluke.
“Sve manje i manje razumno rasuđuju o tome koju odluku donijeti. Donesu odluku da idu na vrh, pa šta god da bude. A na vrijeme ne donesu odluku da se povuku. Ja sam lično, sa svojim partnerima, odustao na 30 metara ispod jednog vrha. Procijenili smo da je snijeg previše labilan i da bi povlačenje bilo previše opasno”, prisjeća se Gafić, ističući da je preživljavanje uvijek primarni cilj pravog alpiniste.
Mnogi danas odlaze na visoke planine oslanjajući se isključivo na svoju fizičku spremu, bez završene alpinističke škole, bez adekvatnog predznanja o tome šta visina radi ljudskom tijelu i kako se ponašati u slučaju naglog pogoršanja vremena ili potrebe za neplaniranim bivakiranjem na velikim visinama.
Na kraju, Muhamed Gafić je uputio jasnu poruku mlađim generacijama: edukacija, aklimatizacija i poštovanje prema prirodi moraju biti iznad svake ambicije.
