Nakon odobrenja najviše ustavne vlasti, tekst zakona objavljen je u službenom listu, čime se ova zemlja pridružila malom broju država koje dozvoljavaju ovu praksu.
Zakon, u javnosti poznat kao zakon o “kraju života” ili “pomoći pri umiranju”, pri čemu se namjerno izbjegavaju termini “potpomognuto umiranje” ili “eutanazija”, stavlja Francusku rame uz rame sa Nizozemskom, Belgijom, Švicarskom i Kanadom.
Ova uredba, objavljena nakon višegodišnjih žestokih rasprava, uspostavlja pravo na dostojanstven kraj života, ali uz strogo definisane uslove.
Pravo na pomoć pri umiranju imat će isključivo punoljetni francuski državljani ili osobe s dugogodišnjim boravkom u ovoj zemlji, koji pate od neizlječivih bolesti i trpe nepodnošljive bolove.
Procedura nalaže da doktor prvo provjeri podobnost pacijenta, nakon čega nadležna komisija donosi konačnu procjenu. Po dobijanju zelenog svjetla, pacijent mora čekati najmanje dva dana za razmišljanje te na sam dan postupka ponovo potvrditi svoju odluku.
Važno je istaći da pacijent u bilo kojem trenutku može povući pristanak. Smrtonosnu supstancu mora primijeniti sam, osim u slučaju da to fizički nije u mogućnosti učiniti, kada mu može pomoći zdravstveni radnik.
Do sada je Francuska dozvoljavala samo pasivnu eutanaziju – poput isključivanja aparata za održavanje u životu – te duboku sedaciju pred smrt. Zbog toga su mnogi pacijenti koji su tražili aktivne opcije za kraj života bili primorani putovati u inostranstvo.
Predsjednik Emmanuel Macron, koji je ovakav zakon obećao još tokom kampanje za reizbor 2022. godine, pozdravio je vijest naglasivši da ona “zaključuje uzornu demokratsku debatu”.
Ipak, zakon je izazvao i oštre reakcije. Fondacija Jérôme Lejeune, koja pruža doživotnu njegu osobama s intelektualnim teškoćama poput Downovog sindroma, izrazila je ogorčenje, dok su drugi aktivisti upozorili da zakon predstavlja “apsolutnu opasnost za najranjivije”. Eutanazija ostaje izuzetno kontroverzna tema u Francuskoj, zemlji sa snažnom katoličkom tradicijom.
Objavljivanje zakona uslijedilo je nakon nekoliko pravnih izazova. Kritičari su tvrdili da je minimalni dvodnevni period za razmišljanje prekratak. Francusko ustavno vijeće je u konačnici podržalo zakon, ali je zatražilo pojašnjenje takozvane “klauzule savjesti”.
Prema novim pravilima, ljekari, medicinske sestre pa čak i farmaceuti, imaju pravo odbiti učešće u ovom postupku zbog prigovora savjesti. Također, ljekari su sada obavezni da prilikom procjene zahtjeva u obzir uzmu i mišljenje zakonskih staratelja pacijenata.
Pravo na priziv savjesti primjenjivat će se i na privatne, pretežno vjerski zasnovane zdravstvene ustanove, kojima je omogućeno da odbiju pružanje ovakve pomoći ukoliko se to “očigledno kosi” s njihovom misijom, pod uslovom da u regiji postoje druge ustanove koje mogu zadovoljiti potrebe pacijenata.
