Ovom predstavom će biti otvoren Novi teatar, nova pozorišna scena koja djeluje u okviru Internacionalnog centra igre, kulture, umjetnosti i mladih Novo Sarajevo (ICIKUM). Premijerno izvođenje zakazano je za 5. septembar u 19:30 sati, dok će predstavu biti moguće pogledati od 7. do 12. septembra, kao i od 21. do 26. septembra, također s početkom u 19:30 sati.
U središtu ovog djela su odnosi među grupom umjetnika i ljudi koji su međusobno emotivno povezani, ali često neuzvraćeno vole, traže priznanje i pokušavaju pronaći svoje mjesto u životu i umjetnosti. Jedno je od najvažnijih djela svjetske dramske književnosti i tekst koji je zauvijek promijenio tok modernog pozorišta.
Pored Senada Bašića, u predstavi igraju i Ejla Bavčić-Tarakčija, Josip Stapić, Ermin Bravo, Iva Prgić, Maja Izetbegović, Mehmed Porča, Faruk Hajdarević, Anja Vujković, Senad Bešić i Mladen Maroje Dolić.
Čehovljevi likovi često nose ogromne unutrašnje lomove ispod sasvim običnih, svakodnevnih dijaloga. Kako u procesu rada gradite te neizrečene slojeve?
Čehov je umjesto kraljeva, kraljica, prinčeva i njihovih porodica na scenu izveo porodicu malog običnog čovjeka. To je uradio vjerno, onako kako je čuo da govore, onako kako je vidio da osjećaju i misle. U historiji dramskog pisanja, on je prvi uočio da takva porodica može biti predmet tragikomedije. Učinio je interesantnim ono što svi vide, govore, misle i osjećaju. Interesantnim je učinio sasvim obične stvari. Time je napravio revoluciju u teatru i utemeljio savremeno shvatanje glume, režije i teatra uopšte.
Kada jedan od Čehovljevih junaka kaže: “Svakom iole pametnom čovjeku je jasno da je ovaj život dozlaboga glup!”, onda ovakva obična replika, kada joj se doda glumački volumen, nosi u sebi golem neizrečen sloj. Čehov se bez muke i natege pobunio protiv tradicionalnog prvačkog teatra 19. vijeka i uveo nas u ono što danas zovemo gluma pred kamerom ili holivudska gluma.
Svi likovi u “Galebu” na neki način čeznu za nečim što ne mogu imati, bilo da je to ljubav, umjetničko priznanje ili mladost. Kako se glumački odbraniti od toga da lik ne potone u patetiku, nego da ostane živ i dostojanstven u svojoj tragikomici?
“Galeb” je ironičan autoportret književnika i glumaca sa svim zgodama i nezgodama koje ti pozivi nose sami od sebe. Sam Čehov se grozio nad pretjeranim emocionalnim scenskim angažmanom tj. patetikom. I već je u svojim fabulama izbjegavao sve što može povući teatarske stvaraoce u patetičnost. U njegovim tragikomedijama govorne radnje, fizičke i predmetne radnje, osjećaji i misli, moraju biti životno mogući i razumljivi publici.
“Galeb” se bavi pitanjem novih i starih formi u umjetnosti. Da li se tokom proba uhvatite u razmišljanju koliko se ta pozorišna borba iz 19. vijeka razlikuje ili ne razlikuje od onoga što danas gledamo na domaćoj sceni?
Imperativ novog u umjetnosti stoji pred svakom generacijom. Vjera da će novo izazvati interes je svevremena. Svi mi koji se bavimo pozorištem vjerujemo da to što radimo je novo, najnovije – to nas motiviše i pokreće. Vjerujemo da sa svakim novim projektom dižemo revoluciju, mijenjamo teatar, mijenjamo postojeće stanje. Nema nikakve razlike u težnji za novim i promjenom od kad je teatra, glume i pisaca.
“Galeb” je u svojoj srži drama o umjetnosti, egu i smjeni generacija, sukobu starih, prihvaćenih normi i nove, buntovne umjetničke potrebe. Iz vaše bogate glumačke i profesorske perspektive, koliko se taj sukob na sceni reflektuje na stvarno stanje u našem teatru i poziciju umjetnika u modernom dobu?
Potreba da se stvara bilo koja umjetnost je motivisana svjedočenjem nekoj velikoj nepravdi, golemoj patnji, motivisana božanskom ljepotom i dobrotom, neobuzdanom potrebom za radošću i igrom…
Što se tiče stanja u našem teatru, ono se najbolje odražava time što nema novih teatara već dugo vremena. Ja sam lično učestvovao u utemeljenju Sarajevskog ratnog teatra, SARTR-a, ratne 1992. Nastajanje SARTR-a je inicirao bunt protiv agresivnog napada barbarizma na civilizacijske vrijednosti.
Sretan sam što učestvujem u utemeljenju Novog teatra poslije 34 godine. Ipak je to predug period, poražavajuća činjenica za ovako, svjetski slavan grad. Novi teatar nastaje kao odskočna platforma za teatarske projekte. Otvoren je i fleksibilan. Raduje me da će mladi autori, glumice i glumci dobiti svoj prostor i prilike da izraze svoju kreativnost.
Selma Spahić poznata je kao odvažna rediteljica koja se ne plaši toga da na scenu donese žestoko, potpuno drugačije iskustvo od onoga što inače imamo priliku gledati. Kako biste opisali iskustvo rada s njom?
Beskrajno sam zahvalan rediteljici Selmi Spahić na pozivu da učestvujem u predstavi. Uloga koja mi je dodijeljena rezonira sa mojim godinama, unutrašnjim stanjem i mojim iskustvima. Neki začuđujći sinhronitet. Selmina imaginacija je začudna. Njen rediteljski koncept je originalan, radikalan i hrabar. Okupila je izvrstan glumački ansambl i ostale autore saradnike. Milina jedna.
Glumac godinama “ulazi” u tuđe živote, karaktere i emocije. Šta vas je, međutim, gluma kroz sve ove godine naučila o vama samome?
Gluma me je poslije 42 godine profesionalnog bavljenja glumom naučila da malo ili gotovo ništa ne znam o glumi. Iz tog ogromnog neznanja i malo znanja prilazim svakoj novoj ulozi i glumi samoj. Gluma je fenomen kojeg svakodnevno vidim kod svakog čovjeka. Štaviše, svako živo biće se pretvara, prilagođava, glumi, da bi zadovoljilo svoje osnovne potrebe. Fenomen živih bića. Uvjeren sam da amebe i bakterije nešto glume – da zadovolje potrebe.
Čovjek se kroz život mijenja, ali publika često dugo pamti glumca kroz njegove stare uloge. Da li vam je ikada bilo teško prihvatiti to što vas ljudi i dalje vide kroz likove koje ste igrali prije mnogo godina?
Nije mi teško. To je smisao ovog posla da publika prihvati i zavoli uloge i likove koje sam igrao. Možete zamisliti na šta bi to ličilo da publika ne prihvati ono što radite. Pametan čovjek bi odustao od ćorava posla isti čas.
Dugo vas nije bilo na sceni zbog zdravstvenih problema. Kako gledate na taj period i koliko vas je iskustvo bolesti promijenilo i kao čovjeka i kao umjetnika?
Ono što me nije ubilo samo me je ojačalo. Iskustvo bola i bolesti će zadesiti svakoga prije ili kasnije. Borba je to doživjeti stotu. Bolest ne mijenja ni čovjeka ni umjetnika.
