Od ljeta 2026. svi novoregistrovani automobili u Evropskoj uniji morat će imati sistem koji upozorava vozača na pad pažnje. To je direktna posljedica novih sigurnosnih pravila.
Dok su stariji sistemi uglavnom pratili da li nenamjerno izlazite iz trake ili pravite nagle pokrete volanom, nova generacija ide mnogo dalje: infracrvene kamere prate lice vozača gotovo neprekidno.
Ideja praćenja budnosti ima smisla, ali procjenjivanje samog načina sjedenja za volanom već djeluje prilično pretjerano.
Zašto se auto uopšte bavi položajem glave?
Sistem neće reći konkretno “ispravi se”, ali će sugerisati da to uradite. Kako? Kamera za praćenje vozača (DMS), smještena kod upravljača, koristi infracrveno svjetlo kako bi pratila ključne tačke lica, oči, nos i bradu, i u realnom vremenu formira 3D model položaja glave.
Problem nastaje kada taj model odstupi od idealnog, sigurnog položaja. Prema odredbi EU 2023/2590, sistem mora reagovati ako se glava nagne više od 30 stepeni u trajanju dužem od tri sekunde. Iako upozorenje može biti iritantno, ono se zasniva na preciznim mjerenjima.
U praksi, međutim, i manja odstupanja mogu pokrenuti upozorenje. Dovoljno je da se malo opustite u sjedištu i blago nagnete glavu (da dohvatite flašu vode, karticu za autoput i sl.) i algoritam to može protumačiti kao gubitak kontrole ili pospanost. Poruka za ispravljanje zapravo je pokušaj sistema da vas vrati u položaj koji vas može pouzdano pratiti.
Razlog za ovakve intervencije leži i u pasivnoj sigurnosti. Automobili su konstruisani za uspravan položaj tijela; ako sjedite previše opušteno, povećava se rizik od povreda pri aktiviranju zračnih jastuka ili klizanja ispod sigurnosnog pojasa (tzv. submarining). Sistem zato praktično nameće položaj koji maksimalno koristi sigurnosne mehanizme.
Kad upozorenja postanu problem
Preosjetljivi asistenti mogu izazvati tzv. “zamor od upozorenja”. Umjesto da se fokusira na vožnju, vozač se počinje nesvjesno prilagođavati sistemu samo da bi utišao stalna upozorenja.
Tako vožnja lako postaje iskustvo nalik kontrolisanom radu, gdje svako odstupanje izaziva reakciju. Paradoksalno, sama upozorenja tada mogu dodatno odvlačiti pažnju.
Dodatni problem je što su ovi sistemi podrazumijevano uključeni i ponovo se aktiviraju pri svakom pokretanju vozila. Pokušaji zaobilaženja, poput prekrivanja kamere, obično ne uspijevaju. Vozilo detektuje problem i može isključiti druge asistencije poput tempomata ili pomoći pri zadržavanju trake.
Šta slijedi dalje?
U budućnosti bi sistemi trebali uzimati u obzir i širi kontekst: podatke iz GPS-a, radara i saobraćajnih znakova. Tako će moći razlikovati, naprimjer, da li samo provjeravate raskrsnicu ili ste zaista nepažljivi.
Također se očekuje suptilniji način komunikacije, gdje će se glasni alarmi zamijeniti diskretnim vizuelnim signalima.
Do tada, kompromis je jednostavan: sjediti uspravno i držati se “idealnog” položaja. U suprotnom, automobil će vas redovno podsjećati da odstupate od onoga što njegov algoritam smatra ispravnim.
