Postoje automobili koji ulaze u legendu kroz vrata trijumfa. I postoje oni koji tamo ulaze na zadnja vrata, potiho, bez ceremonije, nošeni čistom upornošću i nostalgijom onih koji ih ne zaboravljaju.
Wartburg 353 pripada toj drugoj kategoriji, a bio je toliko privlačan da je opjevan i na našim prostorima u jedinstvenom hitu “Wartburg limuzina”.
Dok Trabant uživa status pop-ikone, gotovo pa umjetničkog objekta, njegov veći brat iz Eisenacha ostaje u sjeni. Možda je previše uglast da bi bio atraktivan, možda ga je previše kvarila asocijacija na Volkspolizei (Narodna policija) i državni aparat DDR-a ili jednostavno, nije dovoljno mali da bude drag. Kako god, u junu 1966. godine ovaj automobil ušao je u historiju automobilizma i sad mu je šezdeset godina.
Zanimljiv izvana, komplikovan iznutra
Kada su ga predstavili, Wartburg 353 izgledao je moderno i obećavajuće. Karoserija je bila djelo dizajnera Hansa Fleischera i dvojca koji je takođe radio na njegovim oblicima Claussa Dietela i Lutza Rudolpha. Bila je ozbiljna, čista, s onim karakterističnim uglastim linijama koje su tek trebale postati moda kasnih šezdesetih. Prtljažnik s više od 500 litara nadmašivao je mnoge zapadne konkurente. Šasija je bila solidna: nezavisno vješanje, dvostruki poprečna ramena sprijeda, prednji pogon, 12-voltna instalacija, potpuno sinhronizovani mjenjač. Inžinjeri iz Eisenacha znali su šta rade.
A onda je tu bio motor kao posebna priča. Trocilindarski dvotaktni agregat sa zapreminom od 993 ccm i 50 KS, vodom hlađen, s korijenima u predratnim DKW konstrukcijama. Tri klipa, tri klipnjače, jedna radilica i ništa više. Među vlasnicima je kružila pošalica da voze automobil, ali servisiraju motocikl. Taj motor s karakterističnim kloparanjem, plavim dimom i mirisom uljno-benzinske mješavine nije osvajao srca mehaničara, ali jest srca vozača. U nižim obrtajima bio je temperamentniji nego što su to sugerisali suhi podaci na papiru.
Deset godina čekanja
U DDR-u, Wartburg 353 nije bio samo vozilo, bio je statusni simbol. Iznad Trabanta, ispod svega što nije mogao priuštiti obični čovjek. Porodice su ga čekale i po 10, 12 godina. I kad bi napokon stigao, bio je tu za sve: za odmor, za posao, za kampiranje. Kombi verzija Tourist, s karoserijama iz Hallea i Dresdena, postala je nezamjenjivi drug obrtnika i porodičnih avanturista. Za razliku od Trabantove duroplastične ljuske, čelik je bio čelik.
Istovremeno, isti taj automobil vozila je i policija. Patrolirali su njime državni službenici, hitna pomoć, partijski funkcioneri. Ta dvostruka uloga ‘narodni automobil i instrument države’ ostavila je na Wartburgu ambivalentan pečat koji ni danas nije potpuno izblijedio.
Propuštene prilike i playboyi koji to nisu smjeli biti
Dok je Zapad tokom sedamdesetih i osamdesetih mijenjao motore, aerodinamiku i sigurnosne standarde, Wartburg je stajao gotovo nepomičan. No, dolazila su ipak poboljšanja. Tako je 1975. stigao model 353 W, a 1985. godine je prerađena prednja maska i nova tehnika s karburatorom, ali srž je ostajala ista. Arhaični i rastrošni dvotaktni motor u automobilu koji je već pri lansiranju bio kritikovan zbog konzervativnog koncepta.
Nije da ideja o modernijem autu nije postojala. Prototip 355 imao je fastback karoseriju koja je, zanimljivo, anticipirala prvi VW Passat iz 1973. godine. No, DDR-ovo vodstvo odbacilo ga je kao “auto za playboje” i time zapečatilo sudbinu marke. U ‘eisenaškom’ muzeju Automobile Welt i danas stoje dokazi da je kreativnosti bilo napretek. Nedostajala je politička volja.
Tek krajem osamdesetih, uz ogroman trošak i napor, u 353 je ubačena licencirana VW pogonska jedinica. Model 1.3 iz Golfa, dostupan od 1988. godine, koštao je više od 30.000 istočnonjemačkih maraka, trećinu skuplje od prijašnje verzije. No, bilo je prekasno. Politički preokret 1989. godine odnio je sve, a Wartburg je ugašen u aprilu 1991. godine. Zanimljivo, u Eisenachu danas Opel pravi automobile.
Zaboravljen, pa oživljen
Od više od 1,22 miliona proizvedenih modela 353, blizu 677.000 završilo je u izvozu. U Velikoj Britaniji prodavan je kao “Knight”, nuđen je i na zapadnonjemačkom tržištu, dok ga nisu istisnule oštrije emisijske norme. Belgija je ostala vjerna gotovo do kraja. Čak su pokušali ugraditi Renaultov četverotaktni motor za zapadna tržišta, automobil je krajem sedamdesetih bio skoro spreman i opet, u posljednjem trenutku, sve je propalo.
Nakon ujedinjenja, Wartburg je masovno nestajao s ulica. Prodavani za sitniš, ostavljani, zaboravljani. No, onda se nešto promijenilo. Danas je u Njemačkoj još uvijek registrovano nešto više od 9.000 primjeraka. Za limuzinu u dobrom stanju kolekcionar danas može izdvojiti i oko 10.000 eura, cifra nezamisliva prije desetak godina.
Jer Wartburg 353 nije samo auto iz nestalog sistema. On je dokument o industriji koja je funkcionisala u teškom sistemu, o inžinjerima koji su znali više nego što im je bilo dozvoljeno, o ljudima koji su čekali godinama za nešto što su potom vozili s ponosom.
Šezdeset godina kasnije, Wartburg ostaje kao trajno svjedočanstvo o tome koliko daleko može doći inžinjerski um kada mu politika veže ruke i koliko dugo može trajati ljubav prema autu kojeg je neshvaćeni sistem pravio.
