Ovo je prvi put da se javnosti predstavlja njegov posljednji, dosad neviđeni ciklus radova, a dan prije objavljene su i prve fotografije s nadolazeće izložbe.
“Dva čovjeka stoje pred zidom. Jedan je gore, na ljestvama, i posljednjim pokretima namješta gornji rub platna, dok drugi pridržava ljestve i gleda. Pred njima, na grubom papiru boje pijeska, dva monumentalna lica izranjaju iz ugljena: derviš i ono što derviš gleda, sljubljeni u jedan dah, obrubljeni potezom plave koja kao da je tek sletjela jednim potezom jednog od najvećih slikara na našim prostorima”, navodi se.
Platno je veličine pet sa tri metra. Kad se zakorači unazad, postaje jasno da je slika ustvari prostor derviškog kruga u koji se ulazi.
“Krug u krug”
Postavka je zamišljena kao hodogram kroz koncentrične krugove, a kružna arhitektura zagrebačkog Francuskog paviljona to čini gotovo neprimjetno prirodnim.
Posjetitelj ulazi iz vanjskog svijeta u svijet Berberovih crteža pa kroz njegov opus u sufijsku tradiciju iz koje su crteži izrasli, kroz tu tradiciju ka licima koja je slikao, i napokon u unutrašnji prostor srca.
U središtu prostora, na bosanskim ćilimima, nalaze se muzejske staklene vitrine. U njima su izvorni Derviški dnevnici. Oko vitrina su citatni panoi, a po zidovima vise velika platna.
Citati su ujedno i glas izložbe, a na jednom panou stoji Berberova misao o dvije praiskonske sile; sili ljubavi i sili mržnje, koje čovjeka i svijet drži u napetosti.
Na drugom je ljubavni poziv Dželaluddina Rumija, koji odzvanja kao geslo cijele postavke: “Dođi, dođi, ma ko da si…”
Treći pano podsjeća na Berberovu misao da je zlato “metafizička kategorija” i znak vječnosti, onog stanja koje sufije nazivaju “fena”, nestajanjem kapljice u moru.
Među licima koja izranjaju iz dnevničkih reprodukcija prepoznaju se šejhovi bosanskohercegovačke sufijske geografije, od Srebrenika i Stoca do Sarajeva, Rijeke i Istanbula, portreti koje je ovaj veliki slikar u posljednjim godinama držao na radnom stolu.
“Iz krika u zikr”
Berberov se put prema dervišima ne može razumjeti bez njegove Velike alegorije o Srebrenici, gdje je derviški ciklus i započeo.
Kustos izložbe Filip Mursel Begović objašnjava da onaj ko je 10 godina slikao genocid morao je, u jednom trenutku, potražiti i drugi registar, a onaj u kojem krik traume prerasta u izlječujući zikr i disciplinu sjedenja u derviškom krugu.
Taj je registar Berber našao u tekiji u Srebreniku, gdje je bio počašćen sudjelovati na obredu zikra i gdje je, kako je sam rekao, istom i crtao.
“Iz tla na kojem su se iskopavale žrtve genocida izrasta, doslovno i metaforički, jedno živo srce. Iz smrti Srebrenice izrasta tekija u Srebreniku. Zanimljivo je da je Berber uz sufijske šejhove slikao i Isusa, rame uz rame, a na pojedinim slikama može se vidjeti i Berberovo studijsko istraživanje mekama, postajama duše. Kroz paletu boja, naime, Berber crta derviške aure”, kaže kustos Begović.
Dakle, Berber je nakon izdanja velebne monografije “Srebrenica” započeo raditi na novoj velikoj temi – sufizmu, ali pretekla ga je smrt i ovaj njegov posljednji ciklus je ostao nedovršen.
Filip Mursel Begović kaže da to nimalo ne umanjuje tematsku cjelovitost izložbe, a majstorski potez klasičnog Berbera u posljednjem ciklusu je neosporan.
Eho postavke
Izložbu prati specijalno (monografsko) izdanje mjesečnog časopisa “Bosna” posvećeno Mersadu Berberu i tematici izložbe, a primjerci već stoje na stalcima. Vrata Francuskog paviljona otvaraju se u utorak, 2. juna, u 18 sati.
Izložbu organizuje Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj u saradnji s Fondacijom Mersad Berber. Partner je Sveučilište u Zagrebu – Studentski centar u Zagrebu, a pokrovitelj je saborski zastupnik Armin Hodžić.
Saradnik kustosa je Velija Hasanbegović. Podsjećamo, izložba će biti otvorena za javnost do 12. juna 2026. godine.
