Takaichi se u decembru uselila u službenu rezidenciju pored premijerskog ureda, zgradu od cigle i kamena otvorenu 1929. godine, koja je ranije služila kao prvobitni ured japanskog premijera prije izgradnje novog objekta odmah do nje.
Na mreži X navela je da joj život u rezidenciji, odnosno “koteiju“, omogućava da nema svakodnevno putovanje do posla i da može odmah početi raditi u slučaju vanrednih okolnosti. Dodala je da je u rezidenciji ojačala kancelarijske funkcije kako bi ondje mogla raditi i održavati sastanke sa saradnicima, na daljinu ili uživo, i nakon radnog vremena, te da kući nosi dokumente za čitanje.
“Za mene je službena rezidencija također radno mjesto”, poručila je.
Ipak, njene objave o radnim navikama izazvale su kritike. Nakon što je na X otkrila da noću ili ne spava ili spava do tri sata zbog kućnih obaveza uz teret premijerske funkcije, dio javnosti ocijenio je da kao prva žena na čelu japanske vlade šalje pogrešnu poruku o ravnoteži između posla i privatnog života i rodnoj ravnopravnosti.
Podrška Takaichi u međuvremenu je naglo pala jer je gurala nepopularne politike, uključujući izmjene Zakona o carskoj kući radi jačanja sistema nasljeđivanja isključivo po muškoj liniji, dok je odgađala ekonomske mjere za rast cijena. Mediji su istovremeno pisali da izbjegava parlamentarne sjednice i da se noću i vikendom uglavnom zadržava u rezidenciji, uz znatno manje kontakata s poslanicima i zvaničnicima nego njeni prethodnici.
Zgrada rezidencije poznata je i po mračnoj historiji, jer je bila mjesto dva krvava pokušaja državnog udara tokom 1930-ih, a prati je i legenda da je opsjedaju duhovi. Takaichi je tome pristupila s dozom humora: “Nikada nisam vidjela duha, ali sam često vrisnula zbog susreta sa žoharima. Bila sam šokirana kada mi je žohar protrčao pored nogu.”
