Naime, dosadašnji tok Mundijala ponudio nam je četiri dramatične penal-serije u nokaut fazi, a u sva četiri navrata pobjedu je odnijela ekipa koja je šutirala druga.
Tradicionalna teorija, potkrijepljena brojnim ekonomskim i sportskim studijama (poput one čuvene profesora Ignacija Palacios-Huerta), tvrdila je da tim koji prvi izvodi penal ima čak 60 posto šansi za pobjedu.
Razlog je bio jednostavan. Tim koji šutira drugi konstantno se nalazi pod psihološkim pritiskom “zaostatka” i mora juriti rezultat.
Međutim, ovogodišnji Mundijal donosi potpuno drugačiju realnost. Utakmice poput onih u kojima su Maroko eliminisao Nizozemsku, a Paragvaj napravio senzaciju protiv Njemačke, pokazale su da hladnokrvnost ekipa koje šutiraju druge ove godine pravi ključnu razliku.
Najbolji primjer ove zablude viđen je na utakmici osmine finala između Kolumbije i Švicarske, piše Marca.
Nakon što je regularni dio i produžetak završen bez golova, kapiten Kolumbije Dávinson Sánchez se našao na centru terena s arbitrom i kapitenom Švicarske Granitom Xhakom.
Kolumbijci su dobili pravo izbora, a golman Camilo Vargas je signalizirao Sánchezu da odabere da šutiraju prvi, vjerujući upravo u staru teoriju o prednosti prvog udarca.
Na njihovu žalost, Vargas nije obratio pažnju na trend ovog prvenstva – Švicarska je slavila šutirajući druga, ostavivši Kolumbijce u suzama.
Zanimljivo je da su najnovija istraživanja, poput studije Univerziteta u Queenslandu objavljene neposredno pred Mundijal, ukazivala na to da izvođenje penala više nije stvar čiste sreće ili jednostavne prednosti prvog šuta, već duboke psihološke strategije.
Prema tim istraživanjima, ključni pritisak se zapravo prebacuje na četvrtog i petog izvođača. Timovi koji šutiraju drugi, a koji uspiju sačuvati svoje mentalno najstabilnije igrače za samu završnicu penal-serije, imaju znatno veće šanse za trijumf.
Kada se šutira za “život ili smrt”, procenat uspješnosti pada na 60%, ali ako tim koji šutira drugi ima priliku da pogotkom riješi meč, njihova efikasnost raste na nevjerovatnih 90 posto.
Ovo prvenstvo je također zabilježilo i generalni pad u realizaciji jedanaesteraca (najlošiji procenat još od 1966. godine), što dodatno pojačava ulogu golmana i mentalne čvrstine onih koji izlaze na “bijelu tačku” kao drugi.
Ljubitelji nogometa sa nestrpljenjem očekuju naredne utakmice završnice Svjetskog prvenstva, a selektori će sigurno morati dobro razmisliti ukoliko njihovi kapiteni budu birali stranu i redoslijed na centru terena. Stara teorija je pala, a na ovom Mundijalu biti drugi znači biti korak bliže pobjedi.
