Bila je dio kabarea “Let Us Be” u režiji Sanjina Arnautovića, a u muzičkoj režiji Nikoline Vujić, koji je izveden u sklopu projekta Pozorište na kućnoj adresi. Prvu profesionalnu ulogu ostvarila je u hit mjuziklu “Sarajevo moje drago” Zlatana Fazlića Fazle, koji je u Narodnom pozorištu Sarajevo režirao Dino Mustafić.
Može se pohvaliti i ulogom u predstavi “Galeb” Selme Spahić koja je već od prvog izvođenja u Internacionalnom centru igre, kulture, umjetnosti i mladih Novo Sarajevo (ICIKUM) osvojila publiku. U subotu, 10. oktobra očekuje je praizvedba plesne predstave “Deinos”, autorskom projektu Amile Terzimehić, kojom će biti zatvoreno 66. izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS.
Govoreći o mjuziklu “Sarajevo moje drago”, koji se svojim obimom, ali i tematikom u potpunosti razlikuje od svega ostalog što možemo gledati u sarajevskim pozorištima, može se reći da je ovo “veliki zalogaj” za nekoga ko započinje glumačku karijeru. Na pitanje koliko je za nju bio izazovan proces rada, odgovorila je:
“Trenutak na sceni gdje se pleše, pjeva i igra, može djelovati iz neke perspektive kao “veliki zalogaj” ali je to za mene bio potpuni užitak. Mjuzikl za mene označava potpuno iskorištavanje mog potencijala. Bilo mi je jako lijepo raditi na toj predstavi i sretna sam da je baš to bio moj prvi profesionalni angažman”.
“Od svakog kolege sam naučila mnoštvo stvari”
U “Galebu”, pored mladih kolega, glumi s velikim glumačkim imenima poput Senada Bašića, Ermina Brave i Maje Izetbegović. Zanimalo nas je koja je najvažnija lekcija koju je naučila od starijih kolega.
“U podjeli predstave ‘Galeb’ je ogroman broj imena koje sam s užitkom gledala na daskama sarajevskih pozorišta tokom svog studiranja. To su imena za koje nisam mislila da ću ih moći nazivati svojim scenskim partnerima još dugo vremena. Od svakog kolege sam naučila mnoštvo stvari. Senad Bašić me svakodnevno nasmijavao, a između svake šale su bili redovi znanja i iskustva koje sam htjela da urežem u sebe. Pokušao me naučiti tome da se više čuvam i pazim, jer ako neću sama misliti na sebe, neće niko. To je samo jedna od lekcija koje ću pamtiti od kolega iz tog ansambla”, rekla je.
Ranije je navela da je tokom rada na “Galebu” shvatila da možda ipak “ne zna ništa”. Govoreći o tome je li to za nju kao mladu umjetnicu zastrašujuće priznanje ili zapravo jedna od najvažnijih stvari koje vam se mogu dogoditi na početku karijere, navela je:
“Mislim da bi bilo zastrašujuće priznanje da kao mlada umjetnica kažem da mislim da znam sve. Na akademiji sam provela cijeli dan, svaki dan tokom cijelog četverogodišnjeg školovanja, kao i svaki drugi student i onda misliš da si opskrbljen svim mogućim znanjem da napustiš tu ustanovu. I ti zaista na našoj akademiji, Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu naučiš jako puno i o sebi i o zanatu za koji si se opredijelio. Kažem zanat, jer je akademija zapravo četiri godine treniranja i usavršavanja govora, dikcije, partnerske igre i svih ostalih alata kojima se bavimo… I imala sam predivne profesore koje ne bih mijenjala za ništa na svijetu, koji su mi dali zlata vrijednih saznanja. Međutim, u trenutku kada se malo odvojiš od akademije, shvatiš koliko još stvari tek imaš da naučiš i da tvoja škola zapravo tek počinje”.
“Tek krećem da gradim svoj glumački stil”
Čehovljevi likovi često najvažnije stvari ne izgovaraju direktno. Kada glumac mora igrati ono što lik prešućuje, gdje prestaje tehnika, a počinje intuicija?
“Onaj prvi miris kojeg osjetim kada se počinjem baviti nekim likom je nešto što pratim tokom cijelog procesa. U tom smislu, mislim da mi je intuicija jako važna u izgradnji likova. Naravno, ja sam još mlada, tek krećem da gradim neki svoj glumački stil pa ne znam koliko je zahvalno da ja pričam o tome kako ja nešto radim i na koji način. Ja još uvijek pokušavam da upijem sve što mogu upiti od svih kolega s kojima radim i sa kojima se susrećem”, ispričala je.
Kada je riječ o plesnoj predstavi “Deinos”, ona se bavi načinima na koji se mehanizmi nasilja “upisuju” u naša tijela i prenose kroz kolektivno pamćenje. Razgovarali smo o tome je li nakon rada na ovoj predstavi počela primjećivati naizgled nevidljive obrise trauma nasilja na vlastitom iskustvu ili iskustvu osoba u njenoj okolini.
“Pa, da. Razmišljajući o potencijalnim situacijama koje su me mogle dovesti do određene ‘traume’, shvatila sam koliko zapravo ima tih situacija. Jako je puno stvari u današnjem društvu koje se smatraju ‘normalnim’, a kada malo bolje razmisliš o njima shvatiš da itekako nisu normalne. Sve to što je danas normalizirano, a ne bi trebalo biti, je bio centar našeg istraživanja. Gdje se skladišti sve ono što prešutimo, što trpimo? Kako se to apsorbira u nama i do čega dovodi?”, kazala je.
U mjuziklu “Be More Chill” suočava se s temama koje su naročito bliske generaciji koja odrasta uz društvene mreže, stalnu potrebu za potvrdom i pritisak da bude prihvaćena, od pitanja identiteta i samopouzdanja do pokušaja da postanemo “bolja” verzija sebe kako bismo zadovoljili očekivanja drugih. Pitali smo je koliko joj je bilo teško razdvojiti ono što pripada vašem liku od vlastitih iskustava i pritisaka koje kao mlada osoba osjeća.
“‘Be More Chill’ je prije svega mjuzikl i tu nije bilo pretjerane psihologizacije u izgradnji lika kojeg sam igrala. Karakter kojeg sam tumačila je bio poprilično tipiziran. Bilo mi je jako emotivno raditi tu predstavu jer sam uvidjela koliko su današnje generacije mladih zapravo nesretne. S koliko se izazova susreću, a da odrasli toga nisu ni svjesni. E, ta predstava je zaista po meni jedan biser u mom ovom kratkom dosadašnjem radu. Na tako jedan simpatičan i zanimljiv način je prikazan život današnjih generacija”, kazala je.
“Glumac ne treba izgubiti sebe da bi pronašao lik”
Gluma često podrazumijeva balans između lične autentičnosti i potrebe da se prilagodi liku, rediteljskoj viziji i samom projektu. Pojasnila je kako pronalazi granicu između toga da u ulogu unese dio sebe u predstavu i toga da se potpuno prepusti liku.
“Glumac ne treba izgubiti sebe da bi pronašao lik. Mislim da je jako teško dovesti se u situaciju da ne uneseš dio sebe u predstavu na kojoj radiš. Glumac i lik postaju jedna ličnost i ne isključuju jedno drugo. Kako bih se ja ponašala u tim okolnostima s iskustvom kojeg lik kojeg tumačim ima? Svako vlastito proživljeno iskustvo koje je na neki način slično iskustvu kroz koje prolazi moj lik je za mene unošenje vlastitog ja u predstavu”, navela je.
Kao mlada glumica koja tek gradi svoj profesionalni identitet, govorila je o tome koliko joj je važno da je publika i reditelji prepoznaju po određenoj vrsti uloga, a koliko želi izbjeći to da je svrstavaju u “kalup”.
“Pa vidite, ja mislim da ja nemam dovoljno iskustva da bi me se moglo stavljati u nekakav ‘kalup’. To se desi valjda nakon godina rada. Sigurno se ne bih htjela dovesti u situaciju gdje se smatra da sam sposobna samo za ovo ili samo za ono i trudit ću se da se to i ne desi”, kazala je Iva Prgić na kraju razgovora za Klix.ba.
