I dok je uglavnom pažnja javnosti uglavnom usmjerena na zvučna imena koja predvode redovne liste po izbornim jedinicama, stvarna politička računica i osiguranje političkog preživljavanja odvijaju se na jednom drugom terenu, onom kompenzacijskom.
Za prosječnog birača, izborni sistem u Bosni i Hercegovini često predstavlja neprobojnu šumu pravila, pragova i kvota. U toj šumi, kompenzacijski mandati su vjerovatno najslabije shvaćen, a istovremeno jedan od najvažnijih mehanizama koji vrlo često odlučuje ko će formirati parlamentarnu većinu.
Šta je zapravo kompenzacijski mandat i kako funkcioniše?
U svojoj osnovi, kompenzacijski mandat je matematički korektiv. Njegova svrha je da konačni rezultat izbora bude što bliži stvarnoj podršci koju su stranke dobile među biračima, te da ispravi neravnoteže koje nužno nastaju zbog podjele države ili entiteta na više izbornih jedinica.
Da bismo to preveli na jednostavan jezik, zamislimo da se u parlament bira 100 zastupnika. Stranka “A” osvoji 40 posto glasova na nivou cijelog entiteta. Međutim, njeni glasači su ravnomjerno raspoređeni širom zemlje, pa u pojedinim izbornim jedinicama gubi direktne mandate za vrlo malu razliku u glasovima.
Nakon što se podijele “redovni” mandati, ova stranka dobije, naprimjer, samo 34 mjesta. S druge strane, stranka “B” osvoji ukupno 30 posto glasova, ali su njeni glasači visoko koncentrisani u nekoliko izbornih jedinica, pa kroz direktne mandate osvoji 35 mjesta.
Bez ikakve korekcije, imali bismo apsurdnu situaciju u kojoj stranka s manje ukupnih glasova ima više zastupnika. Tu na scenu stupaju kompenzacijski mandati. Stranka “A” tada dobija dodatne mandate sa svoje kompenzacijske liste kako bi se broj njenih zastupnika u parlamentu približio ukupnom postotku osvojenih glasova. Pravo na ovu “utješnu nagradu” imaju samo one stranke koje su prešle izborni prag od tri posto na nivou entiteta.
Sigurnosna mreža za političke teškaše
Kompenzacijski mandati su zamišljeni kao sistem koji garantuje pravedniju zastupljenost i sprečava da glasovi propadnu zbog geografskog rasporeda. Međutim, u bh. političkoj praksi, ovaj mehanizam je dobio i jednu sasvim drugu, pragmatičnu dimenziju. Postao je ultimativni “zlatni padobran” za stranačke lidere i dugogodišnje funkcionere.
Kvaka sa kompenzacijskim listama je u tome što se mandati sa njih dodjeljuju isključivo onim redoslijedom kojim su imena prijavljena CIK-u. Građani ne mogu preferencijalnim glasovima mijenjati taj redoslijed. Ako stranka dobije dva kompenzacijska mandata, oni automatski idu prvom i drugom kandidatu na listi, bez obzira na to koliko su ličnih glasova dobili na redovnim listama.
Upravo zbog toga, stranke na prva mjesta kompenzacijskih listi gotovo po pravilu stavljaju svoje najistaknutije kadrove. To je klasičan “ziheraški” pristup. Koliko god političari u kampanjama zračili samopouzdanjem i uvjeravali javnost u svoju neprikosnovenu podršku u narodu, postavljanje samog sebe na vrh kompenzacijske liste šalje jasnu poruku: niko ne želi rizikovati.
To je dvostruko osiguranje, lideri i visoki funkcioneri idu u utrku za direktni mandat, ali ako im birači iz nekog razloga okrenu leđa ili ih preteknu popularniji stranački kolege na redovnoj listi, kompenzacija garantuje udobnu fotelju i u naredne četiri godine.
Ko su nosioci državnih “padobrana”?
Kada se analiziraju liste za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, jasno je da su politički subjekti iz oba entiteta igrali na sigurno, povjerivši vrh kompenzacijskih lista provjerenim kadrovima.
Tako je Naša stranka na prvo mjesto postavila predsjednicu stranke Sabinu Ćudić, dok je odmah iza nje bivši lider Predrag Kojović. Sličan recept primijenio je i SDP BiH, pozicionirajući dugogodišnjeg državnog parlamentarca Sašu Magazinovića na prvo mjesto, dok Narod i Pravda na vrhu liste ima Denisa Zvizdića, političara sa decenijskim stažom na najvišim funkcijama. Demokratska fronta je prvu poziciju rezervisala za Dženana Đonlagića.
Stranka demokratske akcije (SDA) je na prvo mjesto stavila Šerifa Špagu, dok su visoko pozicionirani i aktuelni državni zastupnici Safet Kešo i Amor Mašović. Kompenzacijsku listu HDZ-a BiH predvodi Borjana Krišto, uz koju je i Marina Pendeš, dok je na čelu liste koalicije Hrvatske petorke Ilija Cvitanović. Listu SBB-a nosi Enver Bijedić, Stranke za BiH Džemal Smajić, koalicije NES-PDA-Naprijed! Jasmin Emrić, a listu BHI-FK Venad Brkić.
I u Republici Srpskoj su na vrhovima lista dobro poznata imena. Listu SNSD-a za državni parlament predvodi Milorad Kojić, uz kojeg su Sanja Vulić, Obren Petrović i Radovan Višković. Demokratski narodni savez (DNS) na vrh je stavio svog lidera Nenada Nešića, dok Ujedinjenu Srpsku predvodi Milan Petković. Listu koju okuplja PDP predvodi bivši gradonačelnik Banje Luke Igor Radojičić, SDS-ovu Slavko Grbić, listu Narodnog fronta Željko Dubravac, a listu liste Za pravdu i red Nenad Grković.
Entitetski nivoi: Praksa koja se ne mijenja
Ista politička logika primijenjena je i pri formiranju listi za Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH i Narodnu skupštinu Republike Srpske, gdje se također dijeli značajan broj kompenzacijskih mandata, 25 u FBiH i 20 u RS-u.
Za Federalni parlament, SDP je na prvo mjesto postavio Edisa Dervišagića, SDA Miralema Galijaševića, a Naša stranka Amru Nadarević Vodenčarević, nakon koje slijedi aktuelni premijer KS Nihad Uk. HDZ BiH igra na sigurno sa Lidijom Bradarom na čelu liste, DF sa Feridom Mušićem, SBB sa Kenanom Uzunovićem (iza kojeg su bivši ministri Edita Đapo i Nermin Džindić), dok SBiH predvodi Almir Bečarević. Kompenzacijsku listu NiP-a predvodi Admir Čavalić.
Kada je u pitanju Narodna skupština RS, SNSD je prvu poziciju povjerio Srđanu Mazalici. S druge strane, Ujedinjena Srpska nije rizikovala, te je na prvo mjesto stavila svog lidera Nenada Stevandića, baš kao što je i Narodni front na vrh liste postavio svoju predsjednicu Jelenu Trivić. SDS predvodi Sonja Karadžić-Jovičević, listu oko PDP-a Veljko Borovina, a koaliciju Za pravdu i red Zagorka Grahovac.
Na kraju dana, iako kompenzacijski mandati služe plemenitoj svrsi usklađivanja volje birača sa sastavom parlamenata, teško je oteti se utisku da su postali elegantan alat za osiguranje onih koji pravila i pišu.
Kada se u izbornoj noći budu zbrajali rezultati, dok će mnogi kandidati s redovnih listi strepiti za svaki preferencijalni glas, imena s vrha ovih listi moći će spavati mnogo mirnije.
