Film “Koštana” će kroz autentična svjedočanstva preživjelih logoraša, Bošnjaka iz Stoca i okoline, dokumentovati stradanja u istoimenom logoru tokom 1993. godine. Na samom početku razgovora, Mustafić je otkrio da je ideja za dokumentarni film “Koštana” nastala nakon susreta s bivšim logorašima iz Stoca koji su imali potrebu da njihovo iskustvo ne ostane zaboravljeno.
“Prošle godine javili su mi se ljudi iz Stoca. Došli su bez velikih riječi i bez želje da bilo šta dramatiziraju. Donijeli su samo svoje živote, svoje uspomene i jedno pitanje koje je istovremeno bilo i molba: da li njihovo iskustvo može postati film. Neke od njih poznavao sam odranije, poput Amera Obradovića, ali tek kada sam pročitao knjigu Amera Đulića i razgovarao s njima satima, shvatio sam razmjere tragedije koja je ostala gotovo nevidljiva izvan Hercegovine”, naveo je.
Koštana bolnica postala logor za djecu
Reditelj ističe da ga je posebno dotakla činjenica da je nekadašnja bolnica za transplantaciju koštane srži u Stocu pretvorena u logor za djecu.
“Posebno me potresla činjenica da je nekadašnja bolnica za transplantaciju koštane srži, mjesto koje je predstavljalo vrhunac medicine i vjeru u život, pretvorena u logor za djecu. Malo je simbola u evropskoj historiji koji tako snažno govore o moralnom sunovratu rata. Zgrada u kojoj su ljudi trebali dobijati novu šansu za život postala je mjesto gdje su djeca upoznavala poniženje, nasilje i strah”, dodaje.
Upravo zbog toga film nosi naziv “Koštana”, koji, kako objašnjava, nadilazi naziv samog mjesta.
“Zato film nosi naziv ‘Koštana’. To nije samo ime jednog prostora nego metafora. Kost je posljednje što ostaje od čovjeka, ali i ono što nosi njegovo tijelo. Ona simbolizira trajanje, pamćenje i neuništivost ljudskog dostojanstva. U tom smislu ‘Koštana’ govori o onome što nijedna tortura nije uspjela uništiti, ljudskoj snazi da preživi i ostane čovjek. Na kraju, ovo nije film o logoru. Ovo je film o životu koji je bio jači od logora”, ističe.
Mustafić objašnjava da kada bira protagoniste dokumentarnog filma, nikada ne traži savršene govornike niti reprezentativne biografije. On naglašava da uvijek traži ljude u kojima se ogleda istina.
“Kod Amera Obradovića, Amera Đulića, Moamera Selimića i Zijada Vujinovića pronašao sam upravo to. Oni nisu ostali zarobljenici vlastite prošlosti. Oni su iz nje izašli kao odgovorni ljudi. Danas su roditelji, profesionalci, aktivisti, ljudi koji rade za zajednicu i vjeruju da istina ima smisla čak i onda kada pravda kasni. To me fascinira mnogo više od same tragedije. Njihovo djetinjstvo obilježili su logori, ali njihov odrasli život obilježavaju odgovornost, dobrota i dostojanstvo. To je ono što ovaj film želi sačuvati. Jer najveći poraz svakog nasilja jeste kada čovjek kojem je bilo namijenjeno da mrzi, odluči živjeti”, dodaje.
Golgote pojedinih bh. mjesta ostale nevidljive
Ratne priče iz Stoca i ovog dijela Hercegovine često nisu bile dovoljno prisutne u javnom prostoru. Mustafić smatra da su golgote nekih bh. mjesta ostale gotovo nevidljive, a da su među njima ratne sudbine ljudi iz Stoca.
“Ne mislim da se zna dovoljno. I ne govorim to samo kao reditelj
nego kao građanin Bosne i Hercegovine. Naše društvo često pamti selektivno. Nekim mjestima dali smo zasluženo mjesto u kolektivnom sjećanju, dok su druga ostala gotovo nevidljiva. Stolac pripada upravo toj drugoj grupi, ali film nije tu da ispravlja historiju. Historiju pišu historičari, činjenice utvrđuju sudovi. Film radi nešto drugo. On vraća lice čovjeku. U trenutku kada gledalac prestane slušati brojke i počne gledati jedno dijete koje govori o svom strahu, tada nastaje ono što umjetnost može učiniti bolje od bilo kojeg političkog govora – stvoriti empatiju”, nastavlja.
On naglašava da velike tragedije često izgubimo u velikim riječima, zato vjeruje da dokumentarni film mora biti intiman.
“Kada jedan čovjek govori o svom iskustvu, on ne govori samo o sebi. On govori u ime mnogih koji više nisu među nama ili nikada nisu pronašli snagu da progovore. U tome vidim smisao dokumentarne umjetnosti. Kultura sjećanja ne smije biti produžena ruka politike. Ona ne smije služiti proizvodnji novih neprijatelja. Ako sjećanje ne vodi prema saosjećanju, onda ono prestaje biti kultura i postaje ideologija”, navodi Mustafić te dodaje da ga zanima upravo suprotno, odnosno kako umjetnost može otvoriti prostor u kojem ćemo razumjeti tuđu bol, čak i kada nije naša.
Preživjeli su godinama šutjeli o onome što su prošli
Objašnjava da su priče o logorima u Stocu godinama ostale neispričane jer mnogi preživjeli nisu imali snage govoriti o onome što su doživjeli.
“Ljudi koji su prošli logore godinama nisu imali snage govoriti, nije to lako. Neki nisu vjerovali da ih iko želi čuti. Drugi su pokušavali zaštititi vlastitu djecu od uspomena koje ni sami nisu mogli podnijeti. Istovremeno, nemojmo zaboraviti kako živimo u društvu u kojem pravda nije uvijek stigla onda kada je trebala. Još uvijek postoje ljudi odgovorni za ratne zločine koji slobodno hodaju ulicama, neki obavljaju javne funkcije, neki uživaju ugled uspješnih poslovnih ljudi. Međutim, sve to nije razlog za osvetu i mržnju. To je razlog više da filmska umjetnost ostane vjerna istini, tako i ovaj dokumentarac. Jer istina nije osveta. Istina je preduslov pomirenja”, istakao je.
Govoreći o posljedicama ratne traume, ističe da ona ne prestaje završetkom rata.
“Trauma ne prolazi. Ona se ne završava potpisivanjem mira. Ona mijenja način na koji čovjek pamti, voli, odgaja svoju djecu, gradi povjerenje i gleda svijet, ali ono što me duboko dirnulo jeste činjenica da nijedan od mojih protagonista nije dozvolio da ga trauma definiše do kraja. Kod svakog od njih vidio sam životnu energiju koja je bila jača od iskustva smrti. I upravo zato mislim da su oni heroji našeg vremena. Ne zato što su preživjeli, nego zato što su ostali ljudi”, naveo je.
Dokumentarni film kao moralna odgovornost
Prema rediteljevim riječima, dokumentarni film nije ilustracija historije, već je etički čin. Kako kaže, uvijek je osjećao bliskost s autorima koji su razumjeli da je dokumentarni film prije svega moralni čin.
“Claude Lanzmann je u svom monumentalnom filmu ‘Shoah’ pokazao da se najveće tragedije mogu ispričati bez ijednog arhivskog kadra, oslanjajući se isključivo na snagu svjedočenja i prisustvo čovjeka pred kamerom. Time je promijenio način na koji razmišljamo o dokumentarnom filmu i njegovoj etici. Joshua Oppenheimer u filmovima ‘The Act of Killing’ i ‘The Look of Silence’ otvorio je pitanje kako društvo živi s nekažnjenim zločinom i koliko dugo trauma ostaje prisutna među onima koji su preživjeli. Kambodžanski reditelj Rithy Panh cijeli je svoj opus posvetio borbi protiv zaborava nakon genocida Crvenih Kmera, pokazujući da umjetnost može postati oblik moralnog otpora zaboravu”, dodao je Mustafić, ističući da takvi filmovi nisu nastali da bi proizvodili mržnju, već su nastali da bi odbranili ljudsko dostojanstvo od zaborava.
Mustafić ističe da najveća vrijednost njihovih ostvarenja nije u tome što govore o smrti, nego što vraćaju glas onima kojima je historija pokušala oduzeti glas, poručujući da je to i njegovo uvjerenje.
Njegovi prethodni dokumentarni filmovi imaju zajedničku nit, a to je potraga za trenucima u kojima ljudsko dostojanstvo pobjeđuje okolnosti.
“Kroz dokumentarne filmove ‘Pista života’, ‘Neka bude svjetlost’ ili ‘Transforming Tomorrow’ uvijek sam pokušavao pronaći trenutak u kojem ljudsko dostojanstvo pobjeđuje okolnosti. ‘Koštana’ nastavlja taj put. Ona neće biti film koji zatvara rane. Takav film ne postoji. Ali može biti film koji će spriječiti da te rane budu zaboravljene. Jer zaborav nije suprotnost sjećanju. Zaborav je često početak ponavljanja”, nastavlja.
Na kraju razgovora Mustafić ističe da vjeruje da je najveći zadatak umjetnosti da nas učini boljim ljudima nego što smo bili prije nego što smo ušli u kino ili pozorište.
“Ako poslije ovog filma gledalac izađe s više empatije nego što je imao na početku projekcije, onda će ‘Koštana’ ispuniti svoju svrhu. Naš film je o djeci kojoj je rat pokušao ukrasti budućnost, ali prije svega, to je film o ljudima koji su svojim životima dokazali da dobrota može nadživjeti zlo, da istina može biti sporija od laži, ali je dugotrajnija, i da ljudsko dostojanstvo ostaje posljednje utočište slobode kada sve drugo bude oduzeto”, zaključio je.
Historijski podsjetnik
Logor je tokom sukoba Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine bio pod kontrolom HVO-a. U logoru su bili zatočeni uglavnom Bošnjaci iz Stoca i okolnih mjesta. Prema sudski utvrđenim činjenicama logor je djelovao od maja do oktobra 1993. godine. Udruženje logoraša Stolac i Savez logoraša BiH navode da je kroz Koštanu bolnicu prošlo između 3.000 i 3.500 Bošnjaka.
Istovremeno, u presudi u predmetu Prlić i drugi utvrđeno je da je oko 3.000 osoba prošlo kroz logore na području Stoca, među kojima je Koštana bolnica bila jedan od glavnih zatočeničkih objekata.
Prema presudama MKSJ-a, zatočenici su bili izloženi sistematskim premlaćivanjima; korišteni su štapovi, kundaci pušaka, gumene palice, kaiševi i drugi predmeti; pojedini zatočenici bili su izloženi elektrošokovima; dio zatočenika je kasnije prebačen u logore Dretelj i Gabela.
Sud je utvrdio da su najmanje četiri zatočenika preminula od posljedica premlaćivanja u samoj Koštanoj bolnici ili neposredno nakon premještanja u druge logore. Udruženja logoraša navode da je oko 100 logoraša ubijeno, odnosno da su mnogi umrli od posljedica torture.
