U toj potrazi krajem prošlog stoljeća u razvijenim državama je shvaćeno da otpad može biti energent. Dakle, za ono što se dugo smatralo da je neupotrebljivo, bezvrijedno, dobilo je novu upotrebnu vrijednost.
Tri decenije širom svijeta otpad se koristi kao gorivo. Riječ je o gorivu iz otpada (Refuse-Derived Fuel – RDF). Osim toga, postoji i kruto oporabljeno gorivo (Solid Recovered Fuel – SRF), koje se također proizvodi iz otpada.
I jedno i drugo gorivo proizvode se od materijala koji se ne mogu reciklirati. Koriste se u industrijskoj proizvodnji, prvenstveno u cementarama i željezarama, te u energetskim postrojenjima poput termoelektrana i toplana.
S druge strane, RDF i SRF se ne koriste u gradskim energanama. U njima se spaljuje miješani otpad koji se ne može reciklirati, a koji se ne obrađuje prije samog sagorijevanja.
Iako RDF i SRF imaju istu namjenu, između njih postoje tri značajne razlike:
– RDF je manje kvalitetan jer sadrži više vlage i biorazgradivog otpada. S druge strane, SRF prolazi kroz napredne procese sušenja i prerade te se proizvodi od visokokaloričnih materijala poput papira, plastike i tekstila, zbog čega ima veću energetsku vrijednost;
– Dok se RDF proizvodi prilagođavajući se potrebama kupca, SRF je međunarodno standardiziran. Evropska unija ga kroz normu EN 15359 klasificira prema tri kriterija: ekonomskom (kalorijska vrijednost), tehničkom (udio hlora) i ekološkom (udio žive);
– RDF se zakonski tretira kao otpad, što proceduru njegovog uvoza i spaljivanja čini složenom. SRF se u pojedinim državama već klasificira kao gorivo, čime se pojednostavljuju njegova upotreba i transport.
Iz šire perspektive, SRF je zapravo RDF, ali s prethodno opisanim razlikama.
Sastav i svrha RDF-a
Profesor Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (UNSA) Azrudin Husika je u razgovoru za Klix.ba dodatno objasnio šta je to RDF. Ukazao je da se RDF kao alternativno gorivo dobija preradom neopasnog otpada (uglavnom papira, plastike, tekstila, gume i drveta), koji se ne može ili se vrlo teško reciklira.
Njegov sastav je propisan, kao što je to slučaj s konvencionalnim gorivima. Naglasio je da granulometrijski sastav (veličina čestica) mora biti tačno prilagođen specifikacijama krajnjeg korisnika. RDF ima, kako je naveo Husika, dobru energijsku vrijednost, uporedivu s ugljem i biomasom.
Upotrebljiv je kao osnovno gorivo ili u kombinaciji s nekim konvencionalnim gorivom.
Naš sagovornik je napomenuo da je RDF-ova glavna svrha da se njime zamijene fosilna goriva, čime se smanjuje emisija plinova koji uzrokuju klimatske promjene i smanjuje količina otpada na deponijama.
Najčešće je energent industrije s visokim energetskim potrebama i elektrana. Husika uvjerava da se u spomenutim postrojenjima mogu postići uslovi za potpuno i sigurno sagorijevanje RDF-a.
Pozitivne i negativne strane
Kao pozitivnu stranu korištenja RDF-a istakao je smanjenje količine otpada na deponijama, što znači smanjenje utjecaja deponija na okoliš.
“Deponije su izvori emisije metana, neugodnih mirisa, otpadnih voda idr. Svi ovi utjecaji se smanjuju ako se dio otpada koristi za proizvodnju RDF-a”, podsjetio je.
Međutim, uvijek prednost treba imati izbjegavanje (prevencija) nastanka otpada i reciklaža, tj. ponovna upotreba otpada u cirkularnoj ekonomiji. Kao primjer cirkularne ekonomije je izdvojio korištenje RDF-a u cementnoj industriji – jednom potrošeni resursi vraćaju se u ekonomiju u obliku cementa.
Ranije spomenuti doprinos smanjenju klimatskih promjena je još jedan pozitivan aspekt korištenja RDF-a.
“Najveći dio RDF-ove energije dolazi iz organskog ugljika, čije sagorijevanje ne utječe na klimatske promjene”, naveo je Husika.
Značaj RDF-a vidi i u tome što on stvara vrijednost otpada i zapošljava, razvijajući lokalnu ekonomiju.
Stanovništvo je najviše zabrinuto zbog zdravstvenih rizika usljed mogućeg zagađenja zraka, kao i zbog toga da li će se postrojenja redovno kontrolisati i mijenjati skupe filtere.
No, sagovornik Klix.ba uvjerava da se negativne posljedice korištenja RDF-a mogu dogoditi ako se on koristi u neadekvatnim postrojenjima, u kojima se ne mogu obezbijediti uslovi za njegovo sagorijevanje sigurno po okoliš.
“Zato se u postrojenjima koja koriste RDF mora stalno pratiti sastav dimnih plinova. RDF može sadržavati teške metale. Metali bez sposobnosti isparavanja, a većina je takva, završavaju u šljaci ili klinkeru. Isparljivi metali su sastavni dio dimnih plinova, ali zbog nižih temperatura plinova nakon izlaza iz ložišta pare i tih metala ne završavaju u okolini”, dodaje.
Upozorio je da bi opasnost bila ako bi u proces ušla živa, koja lako isparava, a pare su joj otrovne. Zbog toga je prije upotrebe, kako je obrazložio Husika, potrebno laboratorijski ispitati RDF-ov sastav.
Postoji i rizik od ekološkog paradoksa – ako industrija postane previše ovisna o RDF-u, što može destimulisati dugoročne napore za recikliranje i smanjenje otpada.
RDF se ne proizvodi u Bosni i Hercegovini
Husika je napomenuo da se u Bosni i Hercegovini ne proizvodi RDF. Kao razlog za to je naveo to što ne postoji adekvatna infrastruktura za primarnu separaciju i reciklažu komunalnog otpada, što za posljedicu ima da se većina sirovog otpada odlaže na deponije.
U takvim uslovima je odlaganje na deponije, kako je ukazao, najjeftinija opcija, ali po okoliš i ekonomiju najnepovoljnija opcija. Osvrnuo se na još jednu prepreku za proizvodnju RDF-a.
“Zbog nepovjerenja lokalnih zajednica, postoji otpor dijela stanovništva proizvodnji i korištenju RDF-a. Posljedica toga jeste da svako ulaganje u infrastrukturu za proizvodnju RDF-a nosi rizik nedobijanja dozvola, i ako se primjene najbolje tehnologije”, izjavio je Husika.
Prema njegovim riječima, lokalne zajednice često negoduju zbog uvoza RDF-a jer se boje da bi Bosna i Hercegovina mogla postati “spalionica” evropskog otpada.
Međutim, uvjerava, dosljednom primjenom kontrole RDF-ovog kvaliteta pri uvozu i osiguranju primjene najboljih tehnologija rješava se ova potencijalna opasnost.
Uspostava proizvodnje i uvoz
Naveo je da je za uspostavljanje proizvodnje RDF-a u Bosni i Hercegovini potrebno ispuniti niz regulatornih, infrastrukturnih i tehničkih preduslova, kako bi proizvedeni RDF zadovoljavao propisane zahtjeve po pitanju njegovog sastava.
Preduslov za održivu proizvodnju RDF-a je, kako je podsjetio, uvođenje sistema upravljanja otpadom (prevencija njegovog nastajanja, selekcija na mjestu nastanka, reciklaža, tj. ponovna upotreba), a zatim korištenje ostatka otpada za proizvodnju RDF-a.
Husika je istakao da se RDF u Bosnu i Hercegovinu isključivo uvozi iz Evropske unije, prvenstveno iz Italije, Austrije, Slovenije i Hrvatske. Glavni uvoznici i korisnici su cementare u Kaknju i Lukavcu, koje ga koriste kao alternativno gorivo umjesto uglja.
Primjer upotrebe u domaćoj industriji
Cementara Heidelberg Materials iz Kaknja koristi gorivo iz krutog otpada (SRF) kao zamjenu za tradicionalno gorivo, osiguravajući time trenutno 10 posto potrebne toplinske energije.
Uvođenje sistema za korištenje SRF-a zahtijevalo je šestogodišnju tehničku i organizacijsku pripremu u Heidelberg Materialsu. Izgradili su automatizovano skladište i sistem za automatsko doziranje goriva na gorionik rotacijske peći, gdje se proces spaljivanja odvija na temperaturi od 1.450 stepeni celzijusovih.
SRF uvoze iz Italije i Hrvatske od licenciranih kompanija. Uvjeravaju da je svaka isporuka prema Bazelskoj konvenciji strogo propisana Pratećim dokumentom (Movement Document).
Taj dokument sadrži detaljne podatke o hemijskom sastavu, količini i svim učesnicima u lancu snabdijevanja dok granične i carinske inspekcije kontrolišu isporuke SRF-a.
Planira povećati udio ovog energenta na 18 posto u 2026. godini. Tvrde da su emisije dioksina, furana i teških metala usljed sagorijevanja SRF-a bile ispod ili na samoj granici detekcije.
Podsjetili su da je ova tranzicija nužna zbog uvođenja EU taksi na ugljendioksid (CO2), što se prvenstveno odnosi na Mehanizam za prekogranično prilagođavanje ugljika (CBAM).
U Heidelberg Materialsu smatraju da je za razvoj domaćeg tržišta i smanjenje uvoza RDF-a, odnosno SRF-a potrebno edukovati javnost, ojačati inspekcijski nadzor, uvesti precizne uvozne deklaracije te donijeti nacionalnu strategiju upravljanja otpadom.
