Aït Ben Haddou u južnom Maroku sagrađen je od cigli koje su mješavina zemlje, gline, slame i vode, sušenih na suncu. Naselje stoji od jedanaestog vijeka, ali nijedan zid nije star toliko. Održava se tako što se svake godine iznova premazuje. Četrdesetih je unutar zidina živjelo preko devedeset porodica, danas ih je pet.
Naselje leži u dolini rijeke Ounila, dvadesetak kilometara od Ouarzazatea.
Sagrađeno je na obronku brda, a kuće se penju u nizovima, jedna iznad druge, sve do utvrde na vrhu.
Boja im je ista kao boja tla oko njih, jer su i napravljene od njega. Zbog toga izdaleka izgleda kao da je brdo samo dobilo pravilne oblike.
Cigla koja se pravi od zemlje na kojoj se gradi
Materijal se zove nabijena zemlja.
Pravi se od zemlje, gline i vode, uz dodatak slame ili druge organske tvari. Smjesa se oblikuje u cigle i suši na suncu, bez pečenja.
To ima dvije velike prednosti. Materijal je besplatan i nalazi se tu gdje se gradi, a debeli zemljani zidovi izvrsno drže temperaturu. Danju, kada je vani preko četrdeset stepeni, unutra je hladno. Noću, kada temperatura naglo padne, zid vraća toplotu koju je preko dana upio.
Ima i jednu veliku manu. Voda ga razgrađuje.
Zid koji se ne čuva nego obnavlja
Ovdje je razlika koju je važno razumjeti, jer objašnjava sve ostalo.
Kamena građevina se gradi jednom i onda stoji. Zemljana ne.
Nakon svake jače kiše zidovi se moraju iznova premazati slojem blata, slame i kreča. Drveni nadvratnici se mijenjaju kad popuste, a rubovi krovova se ponovo oblikuju.
To znači da naselje staro hiljadu godina nema nijedan zid star hiljadu godina. Najstarije što danas stoji potiče iz sedamnaestog vijeka.
Građevina od zemlje ne postoji kao predmet nego kao postupak. Dok ima ljudi koji je premazuju, ona stoji. Kada ljudi odu, nestane za nekoliko decenija.
Devedeset porodica, pa pet
Zbog toga je odlazak stanovnika ozbiljniji problem nego što izgleda.
Četrdesetih godina prošlog vijeka unutar zidina je živjelo preko devedeset porodica.
Vremenom su prelazili u novo naselje s druge strane rijeke, gdje ima struje, vodovoda i pristupa autom. To je razumljiv izbor, jer unutar starog naselja nema nijedne ceste, samo uske strme staze i stepenice.
Danas unutra živi pet porodica. One i dalje rade ono što se radilo stoljećima: nakon kiša premazuju fasade i popravljaju ono što je popustilo.
Bez njih naselje ne bi bilo spomenik nego ruševina.
Karavani sa solju, zlatom i šećerom
Naselje nije nastalo zbog ljepote nego zbog položaja.
Kroz dolinu Ounila prolazio je karavanski put koji je povezivao Marrakesh sa Saharom i dalje s podsaharskom Afrikom.
Tuda su išli so, zlato, tkanine, šećer i začini. Od poreza na tu trgovinu bogatile su se porodice koje su tu živjele, pa su gradile višespratne kuće s ukrašenim gornjim dijelovima, s geometrijskim šarama utisnutim u vlažnu zemlju.
Unutar zidina je sve što je zajednici trebalo: džamija, javni trg, zajedničko skladište za žito, konačište za trgovce i dva groblja, muslimansko i jevrejsko.
Naselje je bilo i utvrda. Kuće su zbijene, prolazi uski i vijugavi, a stepeništa nepredvidiva. Ko provali kroz vanjski zid, upada u lavirint, a na vrhu je utvrda kao posljednja linija odbrane.
Ista sela u filmovima koje ste gledali
Ovo mjesto ste vjerovatno već vidjeli, a da niste znali šta gledate.
Tu su snimani dijelovi Lawrencea od Arabije, Gladijatora, Mumije i serije Igra prijestolja.
Filmske ekipe dolaze zbog istog razloga zbog kojeg dolaze i posjetioci: nema struje na vidiku, nema asfalta, nema betona.
Naselje je na UNESCO-voj listi od 1987. Između 2007. i 2012. provedena je obnova, uz pravilo da se koriste izvorni materijali i postupci.
Ostaje pitanje koje se ne rješava novcem. Za održavanje takvog naselja trebaju ljudi koji znaju kako se to radi i koji su spremni tu živjeti. Kada takvih više ne bude, ni najbolji propis neće pomoći, jer zemljani zid ne čeka.
Pratite nas na društvenim mrežama
