U središtu Zemlje nalazi se čvrsta kugla željeza i nikla, otprilike veličine Mjeseca. Ona se okreće zasebno od ostatka planete. Istraživanje objavljeno u časopisu Nature 2024. potvrdilo je da je oko 2010. usporila i da se sada, u odnosu na površinu, kreće unazad.
Zemlja nije jedna cjelina koja se okreće ujednačeno.
Ispod kore je omotač od usijanog kamena, ispod njega tečno vanjsko jezgro od rastopljenog metala, a u samom središtu čvrsta kugla.
Ta unutrašnja kugla ima prečnik oko 2.400 kilometara i leži na dubini većoj od pet hiljada kilometara. Pošto pliva u tečnom metalu, ne mora se okretati istom brzinom kao ostatak planete, i to je odavno poznato.
Kako se prati nešto što niko nikada nije vidio
Do tog jezgra se ne može doći. Najdublja bušotina koju je čovjek napravio duboka je nešto preko dvanaest kilometara, dakle četiristo puta manje.
Zato se koristi jedini alat koji dopire dolje, a to su zemljotresi.
Naučnici prate takozvane ponavljajuće potrese, dakle one koji se dešavaju uvijek na istom mjestu i daju gotovo identičan zapis. Kada valovi iz takvog potresa prođu kroz jezgro i stignu do mjerne stanice, njihov oblik se može uporediti s onim od prije deset ili trideset godina.
Ako se oblik promijenio, to znači da jezgro sada stoji drugačije nego tada.
Tim s Univerziteta Južne Kalifornije, predvođen Johnom Vidaleom, koristio je zapise potresa iz istog područja južnog Atlantika, snimane od 1964. do danas.
Sedamdesetogodišnji ciklus
Ono što su našli nije pojava koja se desila prvi put.
Do sedamdesetih godina jezgro se okretalo nešto brže od ostatka planete. Zatim je usporavalo, a oko 2010. je prvi put nakon otprilike četrdeset godina počelo zaostajati za omotačem.
To znači da se, gledano s površine, kreće unazad.
Istraživanje objavljeno ranije u časopisu Nature Geoscience, koje su vodili Yi Yang i Xiaodong Song s Univerziteta u Pekingu, pokazalo je da se to uklapa u ciklus dug oko sedamdeset godina. Sličan zastoj zabilježen je i krajem šezdesetih.
Po modelu Vidaleovog tima, jezgro bi za pet do deset godina trebalo ponovo početi ubrzavati.
Šta to znači za dužinu dana
Ovdje treba biti precizan, jer se ova vijest često prenosi dramatičnije nego što jeste.
Kada jezgro uspori, omotač se neznatno ubrza, jer ukupna količina okretanja mora ostati ista. To utiče na dužinu dana.
Vidale je sam opisao razmjere: riječ je o hiljaditom dijelu sekunde, što se gotovo gubi u šumu koji prave okeani i atmosfera.
Na pitanje šta to znači za jedan ljudski život, odgovorio je da ne može zamisliti da znači išta.
Drugim riječima, promjena je stvarna i mjerljiva, ali je premala da bi je iko osjetio bez atomskog sata.
Zašto to naučnike ipak zanima
Razlog nije dužina dana nego magnetno polje.
Ono nastaje kretanjem rastopljenog metala u vanjskom jezgru, a to kretanje je povezano s onim što radi unutrašnja kugla.
Magnetno polje je štit koji planetu čuva od sunčevog zračenja. Zbog toga svako saznanje o tome šta se dešava u jezgru ima veze s nečim što nas se stvarno tiče.
Uz to, način na koji se jezgro ponaša otkriva kako je Zemlja nastala i kako su njeni slojevi povezani. Vidale je posebno izdvojio granicu na kojoj tečno jezgro dodiruje čvrstu kuglu, jer se čini da se i sam oblik te kugle mijenja.
Njegov komentar na cijelo istraživanje bio je kratak: ples unutrašnjeg jezgra mogao bi biti još živahniji nego što za sada znamo.
Pratite nas na društvenim mrežama
