Među njima je i 20-godišnja Dikra iz Maroka, koja je sa mlađom sestrom i rođakom došla plivajući, a posljednjih pet dana preživljava zahvaljujući obrocima koje dobija od lokalnog stanovništva. Ne zna kada će dobiti naredni obrok, ali poručuje da se ne želi vratiti. Rekla je: “Želim ostati. Želim ići u Španiju.”
Do nedjelje popodne bila je među posljednjim migrantima koji su ostali u gradu, nakon što su se desetine hiljada od 60.000 ljudi, koliko ih je u četvrtak i petak probilo granicu s Marokom, pješice vratile nazad. U prelasku su poginule najmanje 72 osobe, a nagli dolazak tolikog broja ljudi ponovo je otvorio raspravu o imigraciji u Evropi i šire.
Dikra je u Tangieru radila kao čistačica, a odluku o odlasku donijela je i zbog toga što je željela pobjeći od oca alkoholičara. Nada se da će u kontinentalnoj Španiji iskoristiti diplomu frizerke, iako je od nje i dalje dijele Gibraltarski moreuz i složen azilantski sistem Evropske unije.
Ispred zvaničnog prihvatnog centra u Ceuti čekao je i 35-godišnji Abdel Karim iz Maroka, tražeći informacije o tome šta će vlasti učiniti s ljudima koji su ostali u gradu. U Maroku je bio nezaposlen, a ranije je živio u kontinentalnoj Španiji prije nego što je protjeran iz Francuske, gdje je živio na ulici. Karim kaže: “U Maroku me vide kao deportovanog. Oni koji su deportovani znaju šta to znači, stres, depresija, tjeskoba.”
Na gradskoj plaži stotine migranata okupile su se u nedjelju navečer, dok su španski vojnici iz vojnog kamiona dijelili vodu. Senegalski migrant Cesse Aliou, koji je ranije radio u pozivnom centru u Maroku za 279 eura mjesečno, rekao je da posao nije bio stabilan. Opisujući uslove u Ceuti, kazao je: “Veoma smo umorni. Jesti i spavati ovdje je veoma teško. Vidite kakva je situacija.”
