Kako se unutrašnjost Mjeseca hladi, cijelo tijelo se skuplja. Prema podacima NASA-e, u posljednjih nekoliko stotina miliona godina smanjio se za oko pedeset metara u prečniku. Kora pritom puca, a nastali potresi mogu trajati satima i dosezati jačinu petog stepena.
Mjesec je nastao prije više od četiri milijarde godina, u sudaru dva tijela.
Od tog sudara mu je ostala unutrašnja toplota, koja od tada polako izlazi u svemir.
Kada se nešto hladi, skuplja se. To vrijedi i za metal i za kamen, a vrijedi i za cijelo nebesko tijelo.
Grožđe koje postaje suho grožđe
Naučnici koji ovo objašnjavaju koriste jedno poređenje, jer je najbliže onome što se stvarno dešava.
Kada se grožđe suši, ono se skuplja i koža mu se nabora.
Isto radi i Mjesec. Razlika je što je koža grožđa savitljiva, pa se samo skupi u bore, dok je Mjesečeva kora krta.
Krta kora se ne bora nego puca. Kada se to desi, jedan dio kore bude gurnut preko susjednog i tako nastaje stepenica u tlu.
Te stepenice se u geologiji zovu rasjedi, a na Mjesecu ih ima na hiljade. Neke su visoke desetine metara i protežu se kilometrima.
Zemljina gravitacija koja ga dodatno steže
Skupljanje nije jedini uzrok.
Zemlja svojom gravitacijom stalno vuče Mjesec, kao što ga i on vuče, zbog čega na Zemlji imamo plimu i osjeku.
To povlačenje isteže unutrašnjost Mjeseca i stvara dodatno naprezanje. Kada se to naprezanje zbroji sa skupljanjem, kora popušta.
Naučnici razlikuju dvije vrste potresa. Duboki nastaju stotinama kilometara ispod površine i posljedica su tog gravitacionog povlačenja. Plitki nastaju blizu površine, uz same rasjede, i njih izaziva skupljanje.
Plitki su ozbiljniji. Mogu dosezati jačinu petog stepena i trajati satima, dok na Zemlji potres istе jačine traje sekundama.
Rasjed koji su vidjeli astronauti Apolla
Da to nije teorija pokazuju i sami snimci.
Seizmometri koje su astronauti Apolla ostavili na površini zabilježili su dvadeset osam plitkih potresa između 1969. i 1977.
Kada su ti podaci uporeni sa slikama koje je snimila NASA-ina sonda u orbiti, pokazalo se da se osam potresa desilo unutar tridesetak kilometara od vidljivih rasjeda.
Jedan takav rasjed nalazi se u dolini u kojoj je sletio Apollo 17. Riječ je o niskom grebenu visokom oko osamdeset metara, koji astronauti Cernan i Schmitt nisu ni znali da gledaju kada su tuda hodali.
Thomas Watters, naučnik Smithsonian instituta koji vodi ta istraživanja, kaže da im analiza daje prvi dokaz da su ti rasjedi i danas aktivni.
Zašto to zanima one koji planiraju slijetanja
Ovo nije pitanje radoznalosti nego pripreme.
Južni pol Mjeseca postao je najtraženije mjesto u svemirskoj trci, jer se tamo pretpostavlja postojanje vodenog leda. NASA ga je odabrala za slijetanje misije Artemis III, a Kina planira slična slijetanja.
Upravo taj kraj je sklon potresima.
Uz to je i tlo problem. Na Mjesecu je gravitacija znatno slabija, pa se pri potresu prašina i kamenje mogu podići i putovati dalje nego na Zemlji. Watters to objašnjava time što nas na Zemlji jača gravitacija drži prikovane za tlo, a tamo je to slabije.
Sam je pritom bio izričit da to nije razlog za uzbunu ni za odustajanje od istraživanja, nego samo podsjetnik da Mjesec nije mirno mjesto na kojem se ništa ne dešava.
Hiljadu grebena otkrivenih ove godine
Istraživanje se u međuvremenu nastavilo.
Ranije ove godine, naučnici Smithsoniana objavili su da su na površini pronašli preko hiljadu do sada nepoznatih grebena.
Riječ je o najmlađim oblicima na Mjesečevoj površini, a nastali su istim silama koje uzrokuju skupljanje.
To znači da proces nije nešto što se dešavalo u dalekoj prošlosti nego traje i sada. Mjesec se i dok ovo čitate skuplja, samo toliko sporo da bi za primjetnu promjenu trebalo više miliona godina.
Pratite nas na društvenim mrežama
