Stewart, koji je tokom 1992. i 1993. godine komandovao Prvim bataljonom Cheshire regimenta u BiH, u autorskom tekstu za britanski Telegraph prisjetio se svojih iskustava iz rata, posebno događaja u i oko Srebrenice. Kako je naveo, njegovi kontakti iz Bosne i Hercegovine brzo su mu javili vijest o Mladićevoj smrti, znajući da ga je tokom rata lično susreo.
“General Ratko Mladić bio je psihopatski kasapin koji je ozloglašeno predvodio genocid koji se dogodio u Srebrenici u julu 1995. godine”, napisao je Stewart, opisujući ga kao čovjeka koji je bio odgovoran za zločine nad Bošnjacima.
Srebrenica pod opsadom
Stewart je podsjetio da je Mladić početkom rata komandovao Vojskom bosanskih Srba koja je od 1992. godine držala Srebrenicu pod opsadom. Kada je britanski oficir stigao u BiH, kako navodi, grad je već bio gotovo potpuno odsječen.
“Srebrenica je bila pod opsadom, a vrlo malo toga je ulazilo u grad ili izlazilo iz njega”, naveo je Stewart.
Posebno se prisjetio aprila 1993. godine, kada se situacija u Srebrenici dodatno pogoršala. Njegova obavještajna služba tada je presretala očajničke pozive u pomoć koji su preko komercijalnih radio-veza dolazili iz opkoljenog grada.
Srebrenica je, prema njegovom svjedočenju, bila izložena snažnom artiljerijskom granatiranju s okolnih brda. Stanovništvo je bilo gladno, izolirano i uvjereno da ga je međunarodna zajednica napustila.
“Uistinu, ljudi tamo bili su poput ribe u buretu”, napisao je Stewart, opisujući položaj stanovništva koje nije imalo gotovo nikakav izlaz iz grada.
Prema njegovim navodima, ljudi koji su pokušavali pobjeći iz Srebrenice i okolnih područja najčešće su bili zarobljavani i ubijani.
Britanski vojnici krenuli prema Srebrenici
Stewart je naveo da ga je tadašnji komandant Ujedinjenih nacija u BiH, francuski general Philippe Morillon, zamolio da pokuša poslati britanske vojnike prema Srebrenici kako bi se procijenilo može li njihovo prisustvo pomoći stanovništvu.
Problem je bio u tome što je Srebrenica bila izvan područja odgovornosti Stewartovog bataljona. Najbliža britanska baza nalazila se u Tuzli, udaljenoj oko 55 kilometara zračnom linijom, dok je putna udaljenost zbog izrazito planinskog terena bila znatno veća.
Stewart je zbog toga od britanskog vojnog vrha u Velikoj Britaniji zatražio odobrenje za operaciju. Kako je opisao, dobio je prilično hladan odgovor da može pokušati, ali da će za posljedice odgovarati sam.
Ipak, britanska eskadrila B 9./12. Lancersa bila je pod njegovom operativnom kontrolom i nalazila se u blizini Tuzle. Stewart je njenom komandantu, majoru Alanu Abrahamu, naredio da procijeni može li se probiti do Srebrenice.
Eskadrila je prešla linije fronta u blizini Tuzle i naredna dva dana napredovala prema Srebrenici kroz izuzetno teške vremenske uvjete. Stigli su do Konjević Polja, sela udaljenog oko 15 kilometara od Srebrenice, gdje su nakratko zastali.
Pojava bijelih vozila Ujedinjenih nacija izazvala je snažnu reakciju lokalnog stanovništva. Veliki broj ljudi izašao je iz svojih kuća i okružio vozila, vjerujući da je međunarodna zajednica konačno došla da im pomogne.
Granatiranje među civilima
Međutim, situacija se ubrzo dramatično promijenila.
Područje je iznenada zasuto artiljerijskim granatama. Britanski vojnici imali su određenu zaštitu u oklopnim vozilima, ali civili oko njih nisu bili zaštićeni.
Stewart navodi da je u tom granatiranju poginulo oko 20 ljudi, dok je mnogo više osoba ranjeno.
Posebno je istakao hrabrost medicinara Svjetske zdravstvene organizacije koji je, uprkos granatiranju, izašao izvan oklopnih vozila kako bi pomagao ranjenima.
Prema Stewartovom svjedočenju, medicinar je u jednom trenutku morao makazama amputirati ostatke noge teško povrijeđenog djeteta kako bi mu pokušao pomoći.
Britanski vojnici nastavili su put prema Srebrenici, gdje su ih stanovnici dočekali kao oslobodioce. Granatiranje je nakratko oslabjelo, ali nije u potpunosti prestalo.
Narednog dana u Srebrenicu je helikopterom stigao general Morillon. Njegov dolazak stanovnici su dočekali uz veliko oduševljenje.
Morillon je potom saopćio da će Srebrenica biti proglašena “zaštićenom zonom”. Odluka je ubrzo dobila i formalnu potvrdu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija kroz Rezoluciju 819, usvojenu 16. aprila 1993. godine.
Britance zamijenili Kanađani, a potom Nizozemci
Stewart navodi da britanske snage nisu dugo ostale u Srebrenici jer su već bile angažirane na drugim područjima.
Njih su relativno brzo zamijenile kanadske snage Ujedinjenih nacija, koje su kasnije također zamijenjene nizozemskim bataljonom.
Upravo će nizozemske snage UN-a, poznate kao Dutchbat, biti u centru brojnih kritika zbog događaja koji će uslijediti dvije godine kasnije, kada su snage Ratka Mladića u julu 1995. godine zauzele Srebrenicu.
Stewartov bataljon napustio je Bosnu i Hercegovinu početkom maja 1993. godine, više od dvije godine prije genocida u Srebrenici.
“U konačnici, Mladić nije obraćao mnogo pažnje na Vijeće sigurnosti. Ujedinjene nacije nisu imale dovoljno vojnika u tom području da ga zaustave”, napisao je Stewart.
Dodao je da je Mladić nastavio granatirati i ubijati ljude sve dok njegove snage nisu zauzele Srebrenicu u julu 1995. godine.
“Ne prolijevam suze za Mladićem”
Stewart je podsjetio da je u genocidu u Srebrenici, prema podacima sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra, ubijeno najmanje 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Naveo je da je četiri puta posjetio Memorijalni centar i mezarje u Potočarima, gdje su ukopane hiljade žrtava genocida.
Iako nije bio u Bosni i Hercegovini u julu 1995. godine, Stewart je istakao da je još tokom svog boravka u zemlji bio dobro upoznat s položajem Srebrenice i patnjama njenog stanovništva.
“Ratko Mladić je bio zao čovjek koji je dopustio da se dogodi genocid”, napisao je bivši britanski komandant.
Na kraju je naglasio da ne osjeća zadovoljstvo zbog smrti bilo kojeg čovjeka, ali da prema Mladićevoj smrti ne osjeća žaljenje.
“Ne osjećam zadovoljstvo zbog smrti bilo koga, ali ne prolijevam suze za Mladićem”, zaključio je Stewart.
Zločinac Ratko Mladić pravosnažno je osuđen pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina počinjenih tokom rata u BiH.
