Ćatić je rođen 1969. godine u Srebrenici, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a u Srebrenicu je 1992. godine došao povodom Bajrama.
Tu je zatekao početak rata, a u narednom periodu do 1995. preko radioamatera je izvještavao o dešavanjima u Srebrenici.
Njegov posljednji radijski izvještaj objavljen je samo dan prije genocida u Srebrenici. Izvještaj pun strepnje postao je u međuvremenu simbol posljednjeg apela koji su stanovnici ovog malog mjesta na istoku Bosne uputili međunarodnoj zajednici i Ujedinjenim nacijama.
“Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno doneseno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici. Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Yasushi Akashi, Boutros Ghali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno”, kazao je tada Nino.
Njegova majka je ranije ispričala kako je 10. jula uvečer došao i rekao da se ona i njegov otac spreme za Potočare, a da će on zajedno sa drugovima preko šume do slobodne teritorije.
Nino je otišao s drugovima, a Hajra i Junuz Ćatić u bazu UN-a u Potočarima. Pripadnici Vojske i MUP-a RS odvojili su Hajru i Junuza. Ona je stigla u Tuzlu, a posmrtni ostaci Junuza Ćatića pronađeni su, identifikovani i pokopani 2005. godine.
Nino nije pronađen. Hajra je preminula u novembru 2021. godine.
Tokom ratnih godina Ćatić je drame, ali i poeziju, a u nekoliko pjesama opisao je ratna stradanja Srebreničana. Među njima je i ona naziva “Čežnja za slobodnom Bosnom”.
“Čežnja za slobodnom Bosnom”
Tamni vilajet –
Tepaše ti pakosni!
I svi Đerzelezovi putevi,
sad se s našim susreću.
Tvoji nemiri
i duh Zmaja Gradačanskog
još u nama žubori.
I Drine i Neretve –
Stupaju tvoje nemani.
Tamni vilajet –
Pakosću odzvanja Tamo daleko?!
Visovi licemjerni –
Kao da šapuće Lijepa Naša!
Vjera u Kuduza;
U plamen, u prkos;
Neće Oni pokolebati.
Zbog Tvoje planinske prirode;
I mog Grada od Srebra;
Iskrica života još venama mili.
EX PONTO mi ne da zaspat’;
Lelek za Tobom u meni cvili.
Plači majko, plači kćeri;
Nek’ Vaše suze Drinu obuzmu.
Ti, Posljednja si granica naša –
Naših snova i postojanja.
Moj Grad od Srebra
Tukle su avetinjske kiše…
Oazo naša;
Al’ sjaj Ljiljana u Tebi diše.
Posljednja granica;
I kao da te vode nizvodno…
Al’ Ferman će stići;
I mač će njihov u užarenom kotlu Tvom se rastopiti!!!
