Andrea Štaka rođena je u Švicarskoj 1973. godine, a porijeklo s majčine strane vodi upravo iz Sarajeva te očeve iz Dubrovnika.
Diplomirala je na master studiju filma (MFA) na Univerzitetu umjetnosti u Zürichu. Njen kratki film “Hotel Belgrad” (1998) i dokumentarac “Yugodivas” (2000) donijeli su joj veliko priznanje na filmskim festivalima kao što su Locarno i Sundance te osvojili brojne nagrade.
Njen prvi dugometražni igrani film “Das Fräulein” (Gospođica, 2006.) osvojio je nagradu Zlatni leopard na Filmskom festivalu u Locarnu, nagradu Srce Sarajeva i Švicarsku filmsku nagradu za najbolji scenarij. Andrea Štaka je 2007. godine osnovala produkcijsku kuću Okofilm Productions u Zürichu.
“Cure – The Life of Another” (2014) / “Cure – Život druge”, sniman je u Dubrovniku, prikazan na SFF-u te nagrađen na Filmskom festivalu Max Ophüls.
“Mare” (2020), njen treći dugometražni igrani film, premijerno je prikazan na 70. Berlinaleu i osvojio je brojne nagrade, kao i na Sarajevo Film Festivalu gdje je Marija Škaričić osvojila nagradu za najbolju glumicu. Tokom 2022. godine režirala je seriju “Neumatt” za švicarsku javnu televiziju i Netflix.
Na 32. izdanju Sarajevo Film Festivala, rediteljica Andrea Štaka dio je tročlanog žirija koji će odlučivati o nagradi za promicanje rodne ravnopravnosti na ovogodišnjem festivalu.
Pitanje ravnopravnosti i priče iz ženske perspektive
Na početku razgovora za Klix.ba, švicarsko-hrvatska rediteljica upravo se osvrnula na pitanje rodne ravnopravnosti u filmskoj industriji te koliko film kao forma i industrija ima snage da na konkretnim primjerima ukaže na ovaj problem.
“Nažalost još ne živimo u vremenu gdje je ravnopravnost prisutna u svim sferama. Željela bih da još više raznih ljudi mogu ispričati svoje priče. Ima puno dobrih rediteljica i umjetnica. Možda i dalje imamo ipak malo manje samopouzdanja od naših kolega i jako je važno da se mlađim generacijama i ženama kaže – imajte hrabrosti i pričajte vaše priče. Postoji publika koja želi da gleda priče ispričane iz ženske perspektive. Ima nas! Međutim, za to treba podrška društva. Još uvijek smo strukturalno u jednom momentu svijeta gdje nema ravnopravnosti. Moji prijatelji i sin često znaju reći: ‘Pusti te kvote i ravnopravnost’. Pustit ću kvote kada malo prirodnije budemo na 50-50. To još nismo. Ni u vladi niti u firmama ni u filmskoj industriji. Mislim da je jako važno da Sarajevo Film Festival da signal i kaže da razmišljamo o tome i mijenjamo stvari. Mi žene se i dalje moramo više dokazati za neku priču i viziju koju imamo”, ističe Štaka na početku razgovora.
Upravo u tom kontekstu važan je i pokrenuti Think Tank o ženskom autorstvu.
“U sklopu toga, Teona Mitevska i Céline Sciamma, zajedno sa SFF-om, pokreću Think Tank posvećen ženskom autorstvu i položaju autorica u regionalnoj kinematografiji pod naslovom ‘Jesmo li dovoljno radikalne Redefiniranje ženskog autorstva u europskoj kinematografiji.’ Mislim da je to izuzetno važno. Dođite svi i sve: 20. augusta 2026. u 10:00, Festivalska bašta”, rekla je.
Govoreći o ulozi u žiriju na ovogodišnjem SFF-u, rediteljica naglašava kako se tu nalaze filmovi raznolikih žanrova.
“Gledam igrane filmove, dokumentarne, a pogotovo prve dugometražne filmove (First Feature Films). Gledamo kako su priče ispričane i izrežirane. Znači s kojim senzibilitetom, stavom i iz koje perspektive. Logično je da će jedan muški reditelj ispričati priču o nekoj temi na drugačiji način nego ja kao žena i to je u redu. Mislim da ovaj program treba da ohrabri mlađe generacije rediteljki da vjeruju u svoju viziju i ispričaju svoje priče lično i hrabro”, mišljenja je.
S obzirom na to da ovogodišnji SFF stigla s ekipom švicarskih reditelja i producenata, Štaka je u razgovoru govorila i o tome koliko je zapravo važno povezivanje balkanske i švicarske filmske industrije te šta Balkan može u tom pogledu naučiti od Švicarske, a šta švicarska filmska industrija od Balkana.
“Ono možda najkraće – Švicarska može naučiti dobre teme i improvizaciju. Također, duhovitost koje nam u Švicarskoj i dalje fali. Ipak, meni je teško odgovarati na to pitanje jer i ovdje predstavljam most koji povezuje ova dva svijeta. Balkan može naučiti da Švicarska nije samo banka, čokolada i planine. U Švicarskoj živi 40 posto ljudi s imigrantskom pozadinom. To nije zemlja kao prije 50 godina. Švicarska je jako izmiješana, a takve su i teme i filmovi. Bila sam jedna od prvih rediteljica koja sam rekla kako je švicarski film i onaj koji se bavi temom tri žene iz bivše Jugoslavije koje žive i rade u Zürichu. I one su dio te nove Švicarske”, pojasnila je Štaka aludirajući na film “Gospođica” iz 2006. godine.
U kontekstu priče o identitetu, ali i filmovima koji se svojom emocijom ipak naslanjaju na ovo područje, rediteljica je govorila i o tome koliko je zapravo njena filmska vizija i rediteljski rad oblikovan i vezan upravo za područje Sarajeva, ali i šire balkanske regije.
“Ja sam rođena u Švicarskoj. Moja mama je iz Sarajeva, a tata iz Dubrovnika. Moj emotivni, kreativni i duhovni svijet jako ima veze sa Sarajevom i ovim prostorom ovdje. S ‘Gospođicom’ se desilo nešto o čemu se samo može sanjati. Dobila sam nagradu i priznanje u Locarnu, a onda i u Sarajevu. Stalno se krećem između ta dva identiteta, i mislim da me upravo ta dinamika oblikuje. Ovih dana sam SFF spojila da zajedno s mojim snimateljem Erolom Zubčevićem radim na konceptu novog filma. Osim što nas veže posao, vežu nas i priče iz filma koje volimo pričati”, ističe Štaka.
S obzirom na to da je od prvog prikazivanja “Gospođice” prošlo 20 godina, osvrnula se i na pitanje koliko je tadašnji politički i društveni kontekst u kojem je nastajao ovaj film drugačiji u odnosu na svijet kakav vidimo danas. U svemu tome, usamljenost kao temu naročito vidi kao specifičnu i važnu u kontekstu današnjice.
“Kroz ‘Gospođicu’ sam pokušala napraviti nešto novo. Probiti stereotip žene s Balkana kako je viđena u Švicarskoj i kako se ovdje gleda na ljude iz dijaspore. Nisam željela praviti socijalnu dramu ili studiju o tri gastarbajterice. Htjela sam portretirati tri zanimljive žene koje su usamljene. Usamljenost je jedna jako univerzalna tema. Mislim da je to i dalje aktuelno i važno portretirati žene u različitim fazama života. Politički mi se čini, sa švicarske strane, da su se neke stvari promijenile na bolje. Druge nažalost ne. Puno ljudi se opet našlo, spojilo, sprijateljilo i posvađalo, žive zajedno. Drugi, pa i mlađi, nažalost su ostali u svom balonu i sve se više radikaliziraju, što je apsurdno jer su zapravo Švicarci i Švicarke. Što sam uvijek htjela i težila tome je pokazati tada da te žene imaju različitosti i u karakteru i porijeklu te da je to u redu. Da ljudi mogu biti različiti, ali da mogu naći dodirne tačke. To je moja pozicija i nada, možda i naivna, da ćemo još više pričati o različitostima bez da se svađamo ili ratujemo”, mišljenja je.
Migracije i uloga žene u novom projektu
Ono što je interesantno u rediteljskom radu Andree Štake, tema koja je često zastupljena upravo se tiče odnosa patrijarhalnog društva prema ženama, ali i svijetu općenito. Govoreći o tome, istaknula je kako je takve obrasce, uprkos vremenu u kojem živimo, jako teško izmijeniti i da se to vidi i u filmskoj industriji.
“Zanimljivo je što u novom projektu kojim se bavim jeste migracija Švicaraca u Brazil u 19. stoljeću. Vraćam se u 19. stoljeće i istraživala sam žensku historiju i priče radnica u tom periodu. Ne kraljica, već radnica. Nema skoro nijedan film s radnicom iz tog perioda koja je glavni lik. To me šokiralo. Jako sam malo dokumenata našla. Žene nisu pričale o sebi, nisu pisale. Znači ta naša priča i historija je izbrisana i sada se treba ponovo napisati. I pišemo je. Mislim da je ženska solidarnost jako važna u tom kontekstu. Patrijarhalno društvo može još uvijek biti jako jer muškarci pomažu jedni druge. Žene su tu kritičnije jedna prema drugoj. To se već duže vrijeme, na svu sreću, mijenja. Moje kolegice i odlične režiserke, producentice i scenaristkinje, poput Teone Mitevske, Amre Bakšić Čamo, Tene Gojić, Labine Mitevske, Elme Tataragić i Jasmile Žbanić, kao i mnoge druge kreativke iz regije, od početka naših karijera razmjenjuju iskustva, podržavaju se i sarađuju”, ističe Štaka.
Kada je riječ o novom projektu na kojem radi “Ibicaba – Visions of Paradise”, Štaka ističe kako bi snimanje trebalo započeti 2027. godine. Cijela priča bazirana je na romanu švicarske spisateljice Eveline Hasler objavljenog davne 1985. godine.
“Film je u fazi finansiranja, naredne godine bismo trebali krenuti u snimanje. To će biti koprodukcija Švicarske, Brazila i još jedne evropske zemlje. Čitala sam taj roman prije 30 godina i bila sam fascinirana činjenicom da su u tom periodu i Švicarci bili imigranti jer danas se prave kao da nisu bili. Tu priču okrećem kao ogledalo i pričam iz ženske perspektive i na drugu stranu prema zapadu. Što se tiče pitanja koliko su migracije drugačije u odnosu na danas, i jesu i nisu. Ljudi idu iz jedne zemlje jer se nadaju nečemu boljem. Dođu u zemlju s novim jezikom i tu se moraju snaći i adaptirati, a s druge strane ne žele izgubiti korijene i svoj identitet. Ono što me posebno zaokupilo jeste činjenica da su Švicarci, kada su došli u Brazil, zatekli društvo zasnovano na ropstvu. Ta priča kolonijalizma se dugo nije tretirala ni u Brazilu, ali ni u Švicarskoj. Priča izrabljivanja je krenula u 19. stoljeću i ona je nažalost još uvijek slična. To je zatvoreni, veoma patrijarhalni krug moći, u kojem isti ljudi odlučuju i imaju pristup novcu. Iskreno, iz te imigrantske priče ušla sam u pitanja globalizacije, rada i izrabljivanja i to iz perspektive žene”, pojasnila je.
Još jedna izuzetno važna crta u filmovima na kojima je radila odnosi se i na prikazivanje nesavršenosti u odnosima. U današnjem svijetu koji se temelji na brzini protoka informacija, često i površnom shvatanju određenih bitnih tema, osvrnuli smo se i na pitanje koliko je danas nesavršenost zapravo složena za prikazati kroz film generacijama koje dolaze.
“U svim mojim filmovima ima krhkosti, traženja i nesavršenosti. Ta vrsta filma me zanima i volim gledati filmove koji propituju. Takvi su odnosi i u životu. Imam ludu nadu da je važno praviti filmove koji pokazuju da nismo savršeni. Ako učimo mlade ljude da je sve super, dobro i brzo i onda krenu takvi u život i vide da nije to tako, imat će veću krizu. Dobro je pitanje, ko će imati strpljenje gledati taj film? Ja sam ‘Gospođicu’ prije 20 godina, s Mirjanom Karanović i Marijom Škaričić, prikazala u Zürichu mladim zanatlijama od 15 godina. To nije akcioni film. Nas je bilo jako strah kako će ti dečki primiti i reagovati na film. Nakon buke na početku filma, u sali je odjednom nastao mir i oni su 80 minuta pratili film jer je to bio film i o njihovim mamama, rodicama, bakama. Mene je to jako dirnulo i u tom momentu sam znala da nadu u čovječanstvo nikada neću izgubiti. Ne smijemo potcjenjivati mlade ljude, njihove emocije i njihove interese. Mislim da će se opet vratiti želja za kinom, da ta dva sata ne moramo gledati u društvene mreže, mobitele te da se možemo opustiti i unijeti u neku novu priču”, rekla je.
Uloga umjetne inteligencije u filmu i poruka iz Sarajeva
U svom radu, rediteljica Štaka se kao i mnogi drugi reditelji suočava sa sudarom kreativne vizije, ali i finansijskog aspekta ovog posla.
Međutim, u svemu tome, prste je “umiješala” i umjetna inteligencija koja je sve češće zastupljena u svijetu filma. Upravo zbog toga, Štaka ističe kako nema strah da će AI utjecati na njen rad.
“Treba mi pet do osam godina da napravim film jer se držim nečega što mislim da je moja autentična vizija. Za to treba nešto više vremena. Ne pravim puno kompromisa. Što se tiče umjetne inteligencije, koristim je ponekad kada mi je dosadno. U autorskom smislu mene nije strah da će me umjetna inteligencija zamijeniti jer ona nema kreativnost, ali može pomoći ako joj kažeš kako. Mislim da se moramo suočiti s njom. Možda sam u privilegiranoj poziciji kao rediteljica i producentkinja jer mogu da radim s ljudima koji će meni dati dio kreativnosti i mišljenja”, poručuje.
U tom smislu navela je i ključnu razliku između kreativnog rada i onog rada koji je zasnovan na umjetnoj inteligenciji.
“Što se tiče umjetne inteligencije, ona nikada neće iznenaditi. Mišljenja sam da kreativni posao mora i iznenaditi. Mada uvijek ima iznimki. Preporučujem u tom pogledu odličan švicarski film reditelja Damiena Hausera koji se zove ‘Memory of Princess Mumbi’ koji je realizovan s AI. Film je duhovit i dobar je miks između njegove vizije i toga kako mu je umjetna inteligencija pomogla. To je stvarno dobar švicarski film i mislim da i iz njega mladi filmaši mogu naučiti”, rekla je.
Na kraju razgovora, Andrea Štaka je odgovorila i na pitanje šta bi, kada se svjetla Sarajevo Film Festivala pogase i kada otputuje nazad u Švicarsku, voljela ponijeti kao poruku za sebe s ovogodišnjeg festivala.
“Voljela bih ponijeti sa sobom razgovore o filmovima i temama koje su važne. U Sarajevu mi je inspirativno pričati o filmskom jeziku, stilu, estetici, ali ovaj put pogotovo o snazi ženskog autorstva u regionalnoj kinematografiji. Zbog toga sam pristala da dođem i budem dio žirija. Osim toga? Voljela bih ponijeti par novih viceva, to jeste malo kliše, ali i nije, treba mi malo smijeha”, zaključila je u intervjuu za Klix.ba rediteljica Andrea Štaka.



