Eskalacija sukoba između Saudijske Arabije i jemenskih pobunjenika Huta, koje podržava Iran, postala je prvi veliki test za pakt o međusobnoj odbrani koji su prošlog mjeseca potpisali Pakistan, Saudijska Arabija i Turska.
Prema tom sporazumu, oružani napad na jednu članicu tretira se kao napad na sve tri. Uz to, Islamabad je vezan za Rijad i ranijim bilateralnim odbrambenim ugovorima.
Pritisak na Islamabad i rizik od učešća u ratu
Pakistanski zvaničnici smatraju da prijetnja koju predstavljaju Huti nosi znatno veći rizik od direktnog uvlačenja Islamabada u sukob, nego što su to bili raniji iranski raketni napadi na saudijsku energetsku infrastrukturu.
Pakistanske trupe već su stacionirane blizu granice Saudijske Arabije i Jemena, što povećava mogućnost direktne izloženosti ukoliko se borbe prošire. Pakistan je i ranije, u okviru svojih vojnih obaveza, u Saudijsku Arabiju slao hiljade vojnika i eskadrilu borbenih aviona. Ipak, zvanični Islamabad ne pokazuje nikakvu želju da preuzme aktivnu ulogu u borbi protiv Huta.
“Pakistan pokušava zadržati nizak profil u ovom sukobu jer su i naši vlastiti ulozi visoki. Ne želimo pokvariti odnose s Iranom”, izjavio je neimenovani zvaničnik pakistanske vlade. Portparol ministarstva vanjskih poslova Sajjad Haider Khan potvrdio je u četvrtak da se o vojnom odgovoru na napade Huta uopće ne pregovara.
Pakistanske kalkulacije sežu mnogo dalje od vojnog saveza sa Saudijcima. Ova država u velikoj mjeri zavisi od isporuka nafte i plina kroz Hormuški moreuz i Crveno more – pomorske rute za koje su Iran i Huti pokazali da ih s lakoćom mogu blokirati ili ugroziti.
Odnosi sa Teheranom su također bili vrlo promjenjivi. Podsjetimo, prije dvije godine iranski raketni napadi i udari dronovima na navodne militantne položaje u pakistanskoj provinciji Beludžistan izazvali su uzvratne napade Pakistana, nakon čega su se tenzije ipak smirile. Islamabad sada čini sve da obuzda napetosti prije nego što ponovo dođu do te tačke.
Ove sedmice, Pakistan je prenio saudijsko upozorenje kojim se od Irana traži da obuzda Hute. Uz to, načelnik pakistanskog generalštaba, feldmaršal Asim Munir, razgovarao je u četvrtak s iranskim ministrom vanjskih poslova Abbasom Araqchijem o “načinima za obnavljanje diplomatskih napora za deeskalaciju na svim frontovima”.
Ograničenja posredovanja i “Trumpov faktor”
Iako iranski zvaničnici javno pozdravljaju diplomatsku ulogu Pakistana, iranski izvori privatno izražavaju sumnju u sposobnost Islamabada da utječe na događaje. Smatraju da Pakistanu nedostaje pregovaračko iskustvo i poluga moći kakvu, primjera radi, ima Katar.
Analitičarka Farzana Shaikh iz Chatham Housea navodi da diplomatska relevantnost Pakistana ne proizlazi toliko iz njihovog vlastitog utjecaja, koliko iz bliskog odnosa između američkog predsjednika Donalda Trumpa i feldmaršala Munira. Trump je u više navrata Munira nazvao svojim “omiljenim feldmaršalom”, i to ponajviše zbog pakistanskih napora vezanih za kripto poslove, pristup SAD-a rijetkim mineralima i borbu protiv terorizma.
Analitičar Kamran Bokhari iz Washingtona ističe da Iran komunicira s Pakistanom dijelom i zato što Islamabad može poslužiti kao prenosilac poruka onim vladama s kojima Teheran ima loše odnose. Ipak, to funkcioniše samo dok Pakistan ostaje posrednik, a ne učesnik u borbama. “Prenošenje poruka je jedno, ali aktivna protuzračna odbrana ili obavještajna podrška je nešto sasvim drugo, što bi Pakistan pretvorilo iz posrednika u borca”, upozorava Bokhari.
Zbog straha od preopterećenja, Pakistan već pokazuje oprez u davanju sličnih vojnih garancija drugim zemljama u regiji. Nakon potpisivanja odbrambenog sporazuma s Rijadom, i Kuvajt je tražio sličan dogovor. Međutim, pakistanski zvaničnici su smanjili obim pregovora, strahujući od novih obaveza u regiji koja je direktno izložena potencijalnim iranskim napadima. Na kraju je s Kuvajtom prošlog mjeseca potpisan znatno uži protokol koji obuhvata samo obuku, sigurnost granica i izgradnju kapaciteta.
Ova suzdržanost odražava i pritisak sa kojim se vojska suočava kod kuće. Pakistan ima raspoređene snage duž izuzetno napete granice s Indijom, dok se istovremeno bori s pobunama u svojim zapadnim provincijama.
“Pakistanske snage su maksimalno razvučene”, zaključuje Bokhari, što bilo kakve dodatne vojne obaveze u Zaljevu čini “zastrašujućim zadatkom”.
