Dok se svakodnevno suočavamo s vijestima o ratovima, gladi i humanitarnim krizama, rijetko imamo priliku čuti iskustva ljudi koji na tim mjestima rade i svjedoče ljudskoj patnji iz prve ruke. Gost Novog dana bio je Stefan Pejović, član međunarodnih misija organizacije Ljekari bez granica (Médecins Sans Frontières – MSF), koji se prije nekoliko sedmica vratio iz Južnog Sudana, jedne od zemalja pogođenih teškom humanitarnom krizom.
Tokom prethodnih godina radio je i u Nigeriji, Etiopiji, Jemenu, na spasilačkom brodu Geo Barents u Sredozemnom moru, kao i nakon razornog zemljotresa u Turskoj.
“Ljekari bez granica nisu samo ljekari”
Iako je javnosti MSF najpoznatiji po medicinskim timovima, Pejović objašnjava da organizaciju čine i brojni drugi stručnjaci.
Podsjetio je da su Ljekari bez granica osnovani 1971. godine, nakon humanitarne katastrofe u Biafri, kada su, kako kaže, ljekari i novinari zajedno odlučili osnovati organizaciju koja će, osim pružanja medicinske pomoći, svijetu svjedočiti o onome što se događa u kriznim područjima.
“Zadaća Ljekara bez granica jeste da liječe ljude kroz bolnice, domove zdravlja i mobilne klinike, ali isto tako i da donesu glasove s terena, da govore o onome čemu svjedočimo, posebno u krizama koje su zanemarene, poput Južnog Sudana i Sudana”, rekao je Pejović.
“Djeca trebaju znati da ovo nije realnost većine svijeta”
Govoreći o tome kako usklađuje roditeljstvo s višemjesečnim misijama, Pejović kaže da vjeruje kako djeca najviše uče iz primjera svojih roditelja.
“Mislim da je važno da djeca razumiju da ovo što mi živimo ovdje nije realnost većine svijeta. Od više od osam milijardi ljudi, sedam i po milijardi sigurno živi na način koji je nama gotovo nezamisliv.”
Priznaje da ni sam nije znao kako ljudi zaista žive sve dok nije počeo raditi izvan Evrope.
“Tek tada čovjek shvati šta stvarno znači glad, šta znači siromaštvo, šta znači kada neko nema nikakvu zdravstvenu zaštitu i šta zapravo znače nesreća i nevolja.”
Dodaje da vjeruje kako djeca upijaju vrijednosti koje roditelji žive.
“Možda će upravo to biti najvažnije nasljeđe koje ćemo im ostaviti.”
Ljudi koji tri dana pješače do bolnice
Govoreći o svakodnevici u Južnom Sudanu, Pejović je ispričao priču koja ga je posebno pogodila.
“Upoznao sam starijeg čovjeka koji je tri dana pješačio do naše bolnice da bi dobio lijek.”
Na pitanje gdje je spavao tokom tog puta, odgovorio mu je da bi ga ljudi iz svakog sela kroz koje bi prolazio primili u svoje kolibe, ponudili mu hranu koju imaju i omogućili da prespava, nakon čega bi narednog jutra nastavio put.
“U toj njihovoj neimaštini, gladi i siromaštvu ljudi su nevjerovatno solidarni.”
Istovremeno, smatra da se u razvijenijim društvima često gubi osjećaj zajedništva.
“Mi ovdje imamo gotovo sve i materijalno živimo bolje nego ikada, ali mislim da nam duh pomalo pati.”
Deset miliona ljudi na ivici gladi
Pejović ističe da je humanitarna situacija u Južnom Sudanu izuzetno teška.
Prema procjenama, u toj zemlji živi oko 13 miliona stanovnika, od kojih je čak deset miliona na ivici gladi.
Podsjetio je da je više stotina hiljada ljudi posljednjih mjeseci ponovo napustilo svoje domove zbog sukoba koji traju još od građanskog rata započetog 2013. godine.
“Ljudi lutaju bespućima pokušavajući pronaći bilo šta što bi mogli pojesti.”
Istovremeno, zdravstveni sistem gotovo da ne funkcioniše.
U posljednjih godinu dana zabilježeno je 13 napada na bolnice i medicinske timove Ljekara bez granica. Dvije bolnice su bombardovane, dvije su prestale s radom nakon upada vojnih snaga, a oko 760.000 ljudi ostalo je bez zdravstvene zaštite.
“Kada se vratim u Sarajevo, poljubim zemlju”
Pejović kaže da svaki povratak kući posmatra drugačijim očima.
“Kada se vratim u Sarajevo, poljubim zemlju na kojoj stojim.”
Ipak, naglašava da Bosnu i Hercegovinu ne treba porediti s afričkim državama.
“Ne trebamo se porediti ni s Južnim Sudanom ni s Njemačkom. Trebamo se porediti sa sobom i vlastitim potencijalom.”
Podsjeća da Bosna i Hercegovina raspolaže izuzetnim prirodnim bogatstvima i kvalitetom života koji često uzimamo zdravo za gotovo.
Ispričao je kako je kolegica iz Španije, nakon obilaska Trebevića, Peručice i Skakavca, bila iznenađena kvalitetom života u Bosni i Hercegovini.
“Gledala je prirodu, zdravstveni sistem, puteve i rekla: ‘Mislila sam da Španci dobro žive, ali meni se čini da vi ovdje živite puno bolje.'”
Dodaje da pritom ne govori o visini plata, već o kvalitetu života.
“Kada pogledate da oko Sarajeva imate devet planina, da je Jadran udaljen tri sata vožnje i da ljudi mogu sebi priuštiti osnovne stvari, mislim da je više riječ o psihičkom i duhovnom pritisku nego o materijalnom.”
“Najgore mjesto na kojem sam bio”
Na pitanje šta ga je najviše pogodilo tokom rada u humanitarnim misijama, Pejović kaže da je najteže iskustvo imao u bolnicama za liječenje teško neuhranjene djece.
“To je definitivno najgore mjesto na kojem sam bio.”
Prisjetio se djevojčice kojoj su medicinski tehničari pokušavali postaviti infuziju.
“Pomislio sam kako je nevjerovatno hrabra jer uopće nije plakala. Onda su mi rekli da nije riječ o hrabrosti, nego da je dijete pod tolikim stresom da više nema snage ni da plače.”
Kaže da takvi prizori ostaju s čovjekom zauvijek.
Ipak, među brojnim teškim iskustvima postoje i priče koje vraćaju vjeru u ljude.
Prisjetio se akcije spašavanja migranata u Sredozemnom moru, kada se tokom noći prevrnuo čamac s migrantima.
Jedan od spašenih, Idriz, bez razmišljanja je skočio nazad u more, iako nije imao prsluk za spašavanje.
“Vratio se noseći prijatelja na leđima.”
Kasnije ga je Pejović pitao zašto je to učinio.
“Rekao mi je: ‘To je moj prijatelj s kojim sam dugo bio u Libiji. Kada sam čuo da doziva moje ime, nije mi bilo važno imam li prsluk ili ne. Morao sam otići po njega.'”
Pejović kaže da je taj čovjek bio spreman dati vlastiti život kako bi spasio prijatelja.
“Ne znam mnogo ljudi koji bi danas dali život za prijatelja.”
“Ne možemo spasiti svijet, ali možemo pošteno raditi svoj posao”
Na kraju razgovora istakao je da nijedna organizacija ne može riješiti sve probleme svijeta.
“Ne mogu ja spasiti svijet, niti to može MSF.”
Ipak, vjeruje da svako može dati doprinos radeći svoj posao odgovorno i pošteno.
“Kameraman, voditelj, doktor, vozač ili čistač – nije važno koji je posao. Kada čovjek svoj posao radi pošteno i odgovorno, na taj način pomaže društvu i gradi pravedniji svijet.”
Dodaje da je upravo u tome pronašao vlastiti smisao.
“Satisfakcija je vidjeti rezultate svog rada i znati da u teškim vremenima niste samo sjedili ispred televizora i gledali Netflix, nego ste ostavili poruku generacijama koje dolaze, posebno svojoj djeci”, poručio je Pejović.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Pratite nas na društvenim mrežama
