Iako je veličine prosječne kućne mačke, naučnicima je dugo prolazila ispod radara jer se vizuelno gotovo ne razlikuje od drugih sličnih divljih mačaka.
Ovo značajno biološko otkriće ne bi bilo moguće bez “Tigrina”, desetogodišnjeg mačka koji živi u jednom bolivijskom prihvatilištu za životinje. Njega je u šumi pronašao mještanin, misleći da spašava obično domaće mače. Međutim, kako je Tigrino rastao, postajalo je jasno da njegovo divlje ponašanje ne pripada kućnom ljubimcu.
Misteriju je pokrenula bolivijska naučnica dr. Paola Nogales-Ascarrunz, koja je tokom volontiranja u prihvatilištu primijetila njegov neobičan izgled i odlučila to detaljnije istražiti.
Zahvaljujući DNK analizama i saradnji s međunarodnim timom stručnjaka, potvrđeno je da Tigrino pripada do sada nepoznatoj vrsti. On je ujedno i jedini zvanično potvrđeni živi primjerak, iako naučnici vjeruju da u divljini postoje i drugi.
Nova vrsta pripada grupi takozvanih “tigrastih mačaka”, malih divljih mačaka koje naseljavaju prostore od Kostarike do Argentine. Mačka je dugačka oko 46 centimetara, a teška 1,4 kilograma, što je čini manjom od prosječne kućne mačke.
Studija o ovom otkriću, objavljena u časopisu Current Biology i donijela je dodatna iznenađenja. Genetski podaci sugerišu da u ovoj grupi zapravo postoji pet različitih vrsta, a ne tri kako se do sada mislilo.
Naučnici se nadaju da će pronalazak mačke Tilcaya skrenuti pažnju na očuvanje ovih zapostavljenih životinja. Tigraste mačke su izuzetno ugrožene zbog krčenja šuma, gubitka prirodnog staništa i nezakonitog lova. Kako ističe dr. Caroline Sartor sa Univerziteta u Oxfordu, nemoguće je adekvatno zaštititi vrstu ako uopšte ne znamo da ona postoji niti gdje tačno živi.
Ovo otkriće mijenja i globalnu sliku o porodici mačaka (Felidae). Do sada je u svijetu bila zvanično priznata 41 vrsta mačaka, od najmanjih ljubimaca do velikih lavova i tigrova. S novim saznanjima, taj broj bi se mogao popeti na 44 ili više.
Stručnjak za sisare Andrew Kitchener objasnio je da su male južnoameričke mačke godinama predstavljale “taksonomsku noćnu moru” za naučnike upravo zbog velike međusobne sličnosti i nedostatka muzejskih primjeraka. Ipak, moderna genetika polako raspetljava ovu zagonetku, dokazujući da za pronalazak novih vrsta ne moramo zaroniti u okeane te da je dovoljno samo pažljivije pogledati šume.
