Film prati život rediteljevog oca Roka Markovine, istaknutog političara koji je za vrijeme rata odlučio ostati u Mostaru. Roko je bio zastupnik u državnoj skupštini od 1990. do 1996. godine, a ostao je upamćen i po tome što je glasao protiv Dejtonskog mirovnog sporazuma vođen antinacionalističkim uvjerenjima. Zbog svojih stavova je izgubio dom, domovinu, političku stranku i grad.
Film je nastajao sedam godina, a u njegovom središtu nalazi se odnos reditelja i njegovog oca Roka Markovine.
Govoreći o tome kako je nastala ideja za film, Markovina je na početku razgovora kazao da je riječ o projektu koji je dugo nosio u sebi, a koji je ujedno postao i osnova za njegov dosadašnji autorski rad.
“Ovo je možda i najstarija ideja za film koju sam imao. Ovo je moj prvi dugometražni film. Kako su i moji dosadašnji filmovi bili prilično autobiografski, manje-više su svi proistekli iz ovog projekta. Moj otac Roko Markovina je bio poslanik SDP-a BiH u prvom nezavisnom parlamentu Bosne i Hercegovine i ostao je na toj dužnosti do ’96. godine. Bio je jedan od šest ljudi koji su glasali protiv Dejtonskog sporazuma i mene je jednostavno zanimalo, sada 30 godina kasnije, nakon Dejtona, nakon kraja rata, da li su njegova politička uvjerenja ista ili drugačija, šta bi napravio on drugačije u svom životu i na neki način kroz to napraviti neku genezu stvari koje su se dogodile u političkom životu u BiH, ali i u našem ličnom životu, naše porodice”, rekao je.
“Odluke koje je on tada donio oblikovale su cijeli ostatak mog života”
Markovina ističe da su političke odluke njegovog oca na određeni način oblikovale i njegov život.
“Odluke koje je on tada donio su na neki način oblikovale cijeli ostatak moga života. I sada ja, kada sam u godinama u kojima je on bio kada je počinjao rat, možda sam čak i ja u prilici da ga bolje razumijem. Tako da ovaj film jeste jedna konverzacija između njega kao predstavnika generacije koja je u tom trenutku bila u poziciji donositi neke odluke i generacije moga brata Dragana Markovine i mene”, istakao je.
Govoreći o temi filma i odnosu različitih generacija, istakao je da je priča, iako duboko lična i porodična, istovremeno i šira priča o društvu i iskustvu ljudi u Bosni i Hercegovini i regiji.
“Tako da u tom nekom konfliktu te dvije generacije se događa ovaj film, s puno arhive, s puno nekih porodičnih razgovora, konflikta i svega. I na neki način to jeste porodični film, autobiografski, ali ja nekako volim vjerovati da je to film koji o svima nama, kako građanima Bosne i Hercegovine, tako i građanima regije, govori nešto više”, istakao je.
Traganje za arhivom otvorilo pitanje kolektivnog pamćenja
U procesu rada poseban izazov predstavljalo je pronalaženje arhivskog materijala, a Markovina ističe pomoć koju su dobili od Arhivskog centra BHRT-a, ali da je proces pronalaska materijala bio vrlo izazovan. Traganje za tim snimcima otvorilo mu je, kako kaže, i šire pitanje o gubitku kolektivnog pamćenja.
“Ono što su se meni otvorile oči tragajući za tim materijalom jeste da je to jedan veliki gubitak, mislim, stvari se ne mogu porediti, gubitak svakog života, svakog zdravlja je neusporediv s bilo čim drugim, ali ono što sam ja recimo također zaključio upravo tražeći tu arhivu da je gubitak pamćenja jedne države, jedne zemlje, jedne nacije, jednako strašan na neki način, istakao je.
Navodi da problem nije karakterističan samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za Hrvatsku u kojoj živi i radi.
“Neke stvari koje su recimo postojale u arhivama, ali to nije samo situacija Bosne i Hercegovine, to je recimo također i situacija Hrvatske u kojoj živim velikim dijelom. Tako da mi smo na kraju uspjeli locirati, donekle restaurirati, otkupiti znači tu arhivu koju koristimo u filmu. To je bio dosta dugotrajan proces”, dodao je.
Markovina smatra da bi u očuvanje arhivskog materijala trebalo više ulagati, jer arhive vidi kao važan način suprotstavljanja dominantnim narativima.
“Ali ja bih zaista bio sretan i kao građanin ove zemlje, ali i kao filmaš naravno, da se neka sredstva nađu, jer sam siguran da postoje, i da se ulože u prezervaciju toga, jer kako bih rekao, jedini način da se iz neke manjinske pozicije suprotstavimo nekom dominantnom narativu koji nužno ne mora biti točan je da ga možemo argumentirati na neki način”, kazao je.
Tokom razgovora dotakli smo se i toga koliko mu je bilo izazovno sarađivati s ocem na filmu, najbolje je opisao kroz potrebu da napravi distancu između uloge sina i uloge reditelja.
“Mislim da je glavni izazov bio za mene lično distancirati se od uloge sina u ulogu redatelja, jer tamo gdje bi se kao dijete kojem se to dogodilo svađalo ili bi tražilo objašnjenje, gdje bi sin prekinuo razgovor, kao što sam ja jesam, i otišao, redatelj je morao ostati i ustrajati u tome. Ali, s druge strane, imao sam tu sreću da zaista užasno sam zahvalan mojoj porodici, mom bratu Draganu, majci Zinaidi i prvenstveno mom ocu Roku, koji je, hajmo reći, glavna uloga i razlog ovog filma, što su participirali i što su nesebično i s puno pomoći meni doveli ovaj projekt do kraja. Jer bez njih to ne bi bilo moguće. Postoji jedna želja da se uvijek izbjegava taj izraz, ali istina osobnog viđenja historije i neke istine ispriča. Ja mislim da je moj otac kao pripadnik jednog danas manjinskog političkog pogleda i identiteta na neki način, želi iza sebe ostaviti neki trag o tome šta se događalo”, kazao je.
“Filmovi koji se trude ne biti politični su vjerovatno najpolitičniji filmovi”
Govoreći o odnosu filma i politike, istakao je da, po njegovom mišljenju, nijedan film ne može biti potpuno lišen političkog konteksta. Posebno je naglasio da i same odluke o tome šta će se prikazati u filmu predstavljaju svojevrsne političke odluke.
“Filmovi koji se trude ne biti politični su vjerovatno najpolitičniji filmovi. Barem je to moje mišljenje. Ja mislim da je doslovno svaka moja odluka, da li ću ja sad evo ovdje u ovom prostoru gdje jesmo, da li snimamo moderno pročelje Cineplexx-a, da li snimamo ove stolice od koje su vjerovatno neke tu još iz doba Olimpijade ili unutrašnjost hotela Holiday Ina, koji ima tešku historiju iz rata. Tako da ja zaista ne razumijem na koji način se čovjek danas može baviti nekom formom umjetnosti, da li pozorišnom, da li filmom, da li vizuelnim umjetnostima, muzikom, i ne biti političan. Mislim da je svako od nas političan čim uđe u prodavnicu, ta politika je i u našim novčanicima i u tome šta ćemo kupiti, šta nećemo kupiti, koga ćemo podržati. Tako da to je prilično naivna ideja da se može pobjeći od politike”, istakao je.
Govoreći o ratnim temama i potrebi da se društvo suoči s prošlošću, istakao je da razumije potrebu da se od rata konačno odmakne, ali da se od njegovih posljedica ne može pobjeći bez suočavanja s onim što se dogodilo.
“Ja razumijem potrebu da se maknemo od rata, sigurno. I mislim da je to mislim da je to važno, ali teško ćemo se maknuti od rata ako se ne suočimo s njim. Mislim, dovoljno je pogledati, mislim, pogledajmo šta se događa u susjedstvu, što se događa sada u Srbiji sa svim studentskim pokretom i tako dalje je u velikoj mjeri posljedica nesuočavanja te zemlje s onim što se događalo ’90-ih.. U Hrvatskoj također živimo neki narativ koji je već sad prerastao u službeni koji koji nije toliko otvoren prema propitivanju i negativne strane Domovinskog rata u Hrvatskoj ili događaja u njemu. I mislim da su upravo filmaši, pogotovo u Hrvatskoj u kojoj ja živim i radim, puno doprinijeli tome” istakao je.
O svom razlogu zbog kojeg je snimio film, kazao je da je njegov lični odnos prema ratnom iskustvu bio jedan od ključnih motiva za nastanak filma.
“Jedan razlog zašto sam ja radio ovaj film i zašto danas on ima premijeru je zato što ja sam otišao od kuće kad sam imao 18 godina, znači odmah nakon rata, i svaki put kada bih se vratio na lokaciju koja je u tom trenutku bila dom, bilo da je ona bila u našoj ljetnoj kući na Korčuli, jer on potiče, mi potičemo, znači, sa Korčule na neki način, ili bilo gdje drugo čim bih uhvatio kvaku od vrata, ušao bih u ’92. Znači, tako da je to je uvijek i tu sam recimo prepoznao da moj otac nije usamljen u tome, da postoji puno ljudi koji, da se vratim opet na ovo pitanje ‘odmaknimo se od rata’, postoji puno ljudi, pogotovo ljudi u manjinskoj situaciji, možemo sad razgovarati o Sejdić-Finci i ono slučajevi i tako dalje, koji nisu u stanju jednostavno izaći iz tog nekog ’tilta’ u koji ih je stavio rat, koji su, kako bih rekao, izmješteni zauvijek iz svojih života”, poručio je.
Pričajući o svom ocu, istakao je da je upravo u njegovom iskustvu prepoznao posljedice koje rat može ostaviti na čovjeka i nakon što je formalno završen.
“Moj otac je jedan od njih i ja sam nekako imao osjećaj da on nikada nije kvalitetno i pravilno nastavio svoj život, da je ostao zarobljen u tom u tom ratnom kaosu ’92. godine gdje ga sve što se dogodilo nakon toga realno nervira, ne može se na to adaptirati, ne želi se na to adaptirati i samim tim nije u stanju nastaviti svoj život. Ostao je u nekom tiltu preispitivanja, preračunavanja, šta se dogodilo, zašto se dogodilo, da li se nešto moglo uraditi drugačije, da li sam ja mogao nešto napraviti drugačije. I o tome je negdje i moj film. Znači, o tom nekom razgovoru ‘Šta si radio u ratu, tata’, kazao nam je.
Govoreći o očekivanjima od publike nakon projekcije, kazao je da će prikazivanje filma u Sarajevu za njega i njegovu ekipu biti posebno emotivno i intimno iskustvo, s obzirom na ličnu povezanost s gradom.
“Nama će ovo biti vrlo emotivna projekcija. Jer, kao što sam rekao, mi smo snimali u Sarajevu, a s druge strane puno ljudi u Sarajevu osobno poznaje i mog oca, i mene, i mog brata također. Moja majka je rođena u Sarajevu. I mislim da će nam to biti jedno vrlo intimno i emotivno iskustvo. Ja samo očekujem, odnosno želio bih da ljudi pogledaju otvoreno film i da imamo nakon toga zanimljivu i duboku diskusiju, a vidjet ćemo nakon toga. Sve što se dogodi će me veseliti u svakom slučaju. Mi smo sretni da smo nakon jednog vrlo dugog putovanja uspjeli završiti ovaj film. Na neki način, završetak ovog filma je i završetak jednog jako dugog životnog kruga i za mene samoga. Tako da sretan sam da evo danas konačno taj film ide pred publiku”, rekao je.
